Prevedi

utorak, 25. kolovoza 2015.

Mir s Bogom: naš prioritet!


Mir vam ostavljam, mir svoj vam dajem: dajem vam, ali ne kao što svijet daje.
Ivan 14,27
Zavodili su moj narod govoreći: ‘Mir’, a mira ne bijaše.
Ezekiel 13,10

Pir, kralj Epira (306.-272. prije Krista), znamenit je zbog svojih pobjeda nad Rimljanima. Jednu od tih pobjeda postigao je uz tolike gubitke da je izjavio: "Još jedna takva pobjeda i izgubljeni smo." Otud potječe izraz "Pirova pobjeda", što označava uspjeh postignut uz visoku cijenu.
Pir je često razgovarao s filozofom Kinejom, koji ga je jednoga dana upitao što očekuje od svojih ratova protiv Rimljana.
"Nadam se osvojiti cijelu Italiju." – "A nakon toga?" – "Zauzet ćemo Kartagu, Afriku, Grčku i Makedoniju i mnoge druge zemlje." – "A kada osvojiš sav svijet?" – "Tada ćemo živjeti u miru." – "O, kralju! Zašto ne početi s time?"
Mir je uvijek bio velik cilj među narodima, i uobrazilja onih ljudskih bića koja se odbijaju podložiti Kristu. Kao suprotnost tome, postoji takav mir koji ne ovisi o ljudskim naporima, nego dolazi samo od Boga: to je mir koji grešnik prima od našeg svetog i pravednog Boga, mir koji je Isus Krist ostvario putem svoje krvi prolivene na križu (Kološanima 1,20).
Dragi čitatelju, zar ne želiš poznavati taj nutarnji mir, koji možeš dobiti tako da osobno primiš Isusa kao Spasitelja, kao Onoga koji te voli i želi da upoznaš istinsku sreću?

Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme" © GBV Dillenburg GmbH

ponedjeljak, 24. kolovoza 2015.

Mir

Jer on je naš mir ...
Efežanima 2,14
Opravdani, dakle, vjerom, mir imamo s Bogom po Gospodinu našemu, Isusu Kristu.
Rimljanima 5,1
 

Mnogi ljudi koji žive u nemirnim područjima našega svijeta žude za mirom! Političari nastoje utvrditi uvjete mirnog suživota, ali je put do mira tegoban. Interesi raznih naroda su oprečni i najprije je potrebno otkriti što im je zajedničko. Okrutnost i nepravde iz povijesti mogu se osuditi, ali ne i potpuno zaboraviti. Ako se i uspije potpisati mirovne sporazume, često ispada da je ugovoreni mir krajnje krhak, i da je samo puka i kratka opsjena.
Mir koji nudi Bog sasvim je različit. Tu nema odmjeravanja zajedničkih interesa. Između Boga i ljudskoga roda oni ne postoje, jer “vaše su opačine odvojile vas i Boga vašega” (Izaija 59,2).
Bog je svet i naši su nas grijesi odvojili od Njega. Ne postoji zajednički temelj na kojem bi Bog mogao što započeti s nama. No on ljubi grešnoga čovjeka i želi ga spasiti. Krivnja i neprijateljstvo u potpunosti pripadaju čovjeku. Stoga nije Bog taj koji bi se trebao pomiriti s nama, nego mi s Njim. Kako se to može učiniti?
Isus Krist, Božji Sin, temelj za pomirenje položio je putem svoje pomirbene smrti. Stoga sada Bog može svakome ponuditi oproštenje i pomirenje. Tko god vjeruje u Krista, Spasitelja i Gospodina, proglašava se slobodnim od sve krivnje. Takav prima mir s Bogom, koji traje zauvijek i utječe na sav život.

 Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme" © GBV Dillenburg GmbH

ponedjeljak, 17. kolovoza 2015.

Newton o uskrsnuću mrtvih

A ako se Krist propovijeda da je od mrtvih ustao, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? … Kako uskrsavaju mrtvi? i s kakvim tijelom dolaze?
1. Korinćanima 15,12.35
 

Poznatog znanstvenika Isaaca Newtona (1642. – 1727.) jedan je student upitao je li to moguće i kako bi se raspadnuto ljudsko tijelo nakon smrti moglo obnoviti i uskrsnuti. Znanstvenik je šutke izmiješao strugotine kovine s pijeskom te pitaoca zatražio da razdvoji dva sastavljena elementa. Ovaj je, znajući što mu je činiti, prošao magnetom iznad mje-šavine te u tren oka privukao čestice željeza. Newton je na to rekao: “Ne bi li Onaj koji je dao snagu ovom željezu, također imao snagu da vrati opravu našoj duši, kada bi to želio?”
Ni najveći skeptik ne može spriječiti magnet da privuče željezo, niti će se moći usprotiviti uskrsnuću tijela u trenutku kada to Bog naumi. Zbog činjenice da ne možemo razumjeti kako će se to dogoditi trebali bismo biti ponizni, a ne sumnjičavi! Koliko li toga stvarnoga postoji u svemiru, čije tajne znanstvenici pokušavaju spoznati! Prije samo nekoliko desetljeća nitko nije mogao ni zamisliti da ćemo nečiji identitet moći utvrditi iz molekula njegove DNK; danas je to uobičajena, neusporediva metoda kriminalističkih istraga.
Pomisao na spasenje možda plaši one koji ga odbijaju, no ne plaši one koji su se pouzdali u Isusa Krista. Oni s radošću iščekuju čudesan dan kada će snažan Spasiteljev glas pozvati k sebi u Nebo sve koji mu pripadaju, bili oni mrtvi ili živi. Hoćeš li ti biti jedan od njih?

Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme" © GBV Dillenburg GmbH

petak, 7. kolovoza 2015.

August Strindberg - svjedočanstvo

Ako GOSPODIN kuću ne gradi, uzalud se trude oni koji je grade.
Psalam 127,1


August Strindberg (1849.-1912.) bio je jedan od najvažnijih švedskih pisaca. Nije toliko poznat zbog eksperimentiranja sa stilskim pripovjedačkim oblicima, nego pokrajnje različitim filozofskim teorijama o životu. Mnogo godina je prezirao kršćansku vjeru, no pred svršetak devetnaestoga stoljeća počeo se ozbiljno baviti pitanjima vjere. Četiri godine prije smrti napisao je: “Da budem točan, svu svoju zlu kob i nesreću pripisujem jednom uzroku: bio sam bezbožan.
“Svatko tko je prekinuo odnos s Božanstvom ne može uživati ni u kojem blagoslovu i izreke kao što je ‘Svatko je kovač vlastite sudbine’, samo su pljeva na vjetru!
“Ako GOSPODIN kuću ne gradi, uzalud se trude oni kojije grade.” To je sva istina!
“Znamo da vjernik može doživjeti nesreću; ali na tu nesreću gleda drugačije, kao ispit koji treba prihvatiti, koji za sobom ostavlja mir i neusiljenu radost. ...
“Mogao bih se izgovarati navodeći nevjerne učitelje izsvoje mladosti ... Ali preuzet ću krivicu na sebe; tada ću imati nekoga tko će mi je pomoći nositi.”
To su Strindbergove vlastite riječi, koje iskazuju jasnu promjenu stava u pogledu njegova ranijeg načina života. Ne tražiti više izgovore, nego priznati svoju krivicu predBogom, prvi je korak do spasenja!


August Strindberg je uvidio da je osnovni problem njegova života to što je živio bez Boga: “Da budem točan, svu svoju zlu kob i nesretnost pripisujem jednom uzroku: bio sam bezbožan.” Bez uljepšavanja te činjenice, ustrajao je na vlastitoj krivici: “Ali preuzet ću krivicu na sebe; tada ću imati nekoga tko će mi je pomoći nositi.”
Strindberg je očigledno mislio na Isusa Krista, Jaganjca Božjeg. Njegova je nada bila da će mu Otkupitelj pomoći nositi krivicu. No Evanđelje nam obećava mnogo više od toga: Jaganjac Božji potpuno uklanja našu krivicu. Martin Luther je o tome napisao: “Samo su dva mjesta na kojima može biti grijeh: ili na
tvome vratu ili na Kristu, Jaganjcu Božjem. Ako je na tebi, izgubljen si; ali ako je na Kristu, slobodan si i imaš spasenje. Drži što god si odabrao!”
Je li Strindberg doista odabrao ovo drugo? Na samom svršetku ne čitamo više o tome da bi on nosio svoju krivicu s nekim tko mu je mogao “pomoći”, nego da je svoju jedinu nadu položio u križ, gdje je Krist “nosio naše grijehe u "svome tijelu”. U skladu sa Strindbergovom željom, na grob mu je postavljen jednostavan križ s natpisom: “O crux ave spes unica” (O, križu, pozdravljamo te, ti nado jedina).

Evo Jaganjca Božjega, koji odnosi grijeh svijeta.
Koji je sâm u svome tijelu grijehe naše nosio na drvetu ...
Ivan 1,29; 1. Petrova 2,24
Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme" © GBV Dillenburg GmbH