Prevedi

četvrtak, 30. lipnja 2016.

Tuga, nevjerica, razočaranje


„Dobro smo igrali, ali smo ipak izgubili“. To je rečenica koju smo u proteklih tjedan dana često mogli čuti, a i pročitati.
To me je podsjetilo na riječi Gospodina Isusa koje su zapisane u Mateju 7,21-23:
„Mnogi će mi u onaj dan reći: ʻGospodine, Gospodine, nismo li mi u tvoje ime prorokovali? I u tvoje ime zloduhe izgonili? I u tvoje ime mnoga čudesna djela činili?ʼ Tada ću im otvoreno reći: ʻNikada vas nisam poznavao: Idite od mene, vi koji činite bezakonje.ʼ“

Slično je zapisao i evanđelist Luka:
„Tada mu netko reče: “Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?” I reče im on: “Trudite se da uđete na uska vrata: jer će mnogi, kažem vam, tražiti da uđu i neće moći. Kad jednom gospodar kuće ustane i zatvori vrata, a vi, stojeći vani, počnete kucati na vrata govoreći: ‘Gospodine, Gospodine, otvori nam’, on će vam odgovoriti i reći: ‘Ne znam vas odakle ste.’ Tada ćete početi govoriti: ‘Jeli smo i pili u tvojoj nazočnosti, i naučavao si na našim ulicama.’ Ali on će reći: ‘Kažem vam, ne znam vas odakle ste; odstupite od mene, svi vi zločinitelji.’ Ondje će biti plač i škrgut zubī kada ugledate Abrahama, i Izaka, i Jakova, i sve proroke, u kraljevstvu Božjem, a sebe izbačene van“ (Luka 13,23-28).

Ovdje je također riječ o ljudima koji su dobro „igrali“. Što ima bolje od prorokovanja, izgonjenja zloduha i činjenja mnogih čudesnih djela u Isusovo ime? Što ima bolje od boravljenja u Isusovoj nazočnosti i slušanja njegovih riječi? Sve su to izvrsne „akcije“ koje netko može izvoditi čitav život i njima zadivljivati mnoge. Baš kao što i nogometna momčad može zadivljivati svojim akcijama čitavih 90 minuta, pa i u produžecima. No stvarnost nije ono što vidimo na terenu, nego rezultat. A sve dok na semaforu stoji „nula“, rezultat igre, kako god bila prekrasna, je jedna velika „nula“. A onda, neočekivano, iz jedne jedine protivnikove akcije na utakmici, njegova nula se pretvara u pogodak koji znači njegovu konačnu pobjedu! Tuga, nevjerica, razočaranje!
No, to je moguće i to se uvijek iznova događa. I zato bi nas to trebalo uvijek iznova podsjetiti na našu vlastitu „utakmicu“ koju igramo. Hoće li na kraju naše životne utakmice slaviti neprijatelj ili mi?
U dva navedena odjeljka vidimo ljude koji su se zavaravali sav svoj život. Oni su činili mnogo toga što je dobro i mislili su da je to dovoljno. Ali nisu učinili ono što je najvažnije, naime, nisu prihvatili Gospodina Isusa za svoga Spasitelja i On ne može reći da ih poznaje. Za one koji to jesu učinili On neće samo na kraju reći da ih poznaje, nego on to govori već sada:

„Ja … poznajem svoje ovce i moje poznaju mene“ (Ivan 10,14). „Ovce moje slušaju moj glas, ja ih poznajem i one idu za mnom“ (Ivan 10,27).

Danas se malo tko može pohvaliti da čini tako mnogo dobra kao razočarani i izgubljeni ljudi iz gornja dva odjeljka. No i danas se mnogi mogu pohvaliti da su blizu onome što je povezano s Isusom: pripadaju nekoj crkvi, u koju povremeno ili redovito odlaze, imaju doma Bibliju, koju povremeno ili redovito čitaju, pomažu starima i bolesnima i još mnogo toga. Ali, Isusa ne poznaju. Ni On njih. Nemaju osoban odnos s Njim. A upravo je to ono što je bitno. To je jedino što nas čini pobjednicima pred neprijateljem. Bez Isusa će svatko na kraju biti gubitnik. Zato ne oklijevaj, nego osiguraj pobjedu na vrijeme, to jest već sada!

„Evo, sada je trenutak prihvaćanja, evo, sada je dan spasenja“ (2. Korinćanima 6,2).

DL

petak, 24. lipnja 2016.

Grijeh paralizira


Biblijski tekst: Marko 2,1-12

U daljnjem nastavku službe Gospodina Isusa u Markovom evanđelju vidimo drugi prikaz grijeha. U prethodnom odjeljku (očišćenje gubavca) vidjeli smo grijeh kao nečistoću. U odjeljku koji neposredno slijedi grijeh nam je prikazan kao uzetost (paraliza).
Ne zna se koji je od oba ta prikaza žalosniji. Koliko god je stanje gubavca bilo beznadno i očajno, on je ipak mogao sam doći do Gospodina Isusa, pristupiti mu i reći mu svoj problem. No ovaj uzeti čovjek nije mogao niti to. Zahvaljujući četvorici ljudi koji su se zauzeli za njega, ipak je, usprkos svim preprekama (mnoštvo) dospio pred Gospodina Isusa.
Vidjevši njihovu vjeru Isus ga nije ozdravio, nego mu je rekao da su mu oprošteni grijesi. Kasnije će ga i tjelesno ozdraviti, ali na prvome mjestu je bila duhovna potreba, sukladno Psalmu 103,3 gdje veli: „On ti oprašta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve tvoje bolesti“.
Grijeh paralizira čovjeka. Onemogućuje mu da učini jedan jedini korak po Božjoj volji. Čak mu onemogućuje da i sam dođe k Spasitelju. Zato je važno da oni koji poznaju Spasitelja, poput one četvorice nosača, dovode grešnike u Spasiteljevu prisutnost. To možemo činiti na različite načine, primjerice, dovesti ih na evangelizaciju, dati im nešto za čitanje, CD ili DVD s porukom Evanđelja. Ono što uvijek možemo činiti jest moliti se za njih. Jer, iako ih mi možemo dovesti blizu Spasitelju, samo ih On može spasiti i samo im Duh Sveti može ukazati na njihovu potrebu za Spasiteljem i na Isusa kao Spasitelja.
Nažalost su tamo bili ljudi koji su mislili drugačije. Oni nisu imali ništa protiv da se izgone zlodusi, ozdravljuju bolesni, čiste gubavi. Ali čim je Isus spomenuo oproštenje grijeha, duhovi su se uskomešali. To je ono što naravan čovjek, nesvjestan svoje potrebe, ne želi čuti. On zna da je čovjeku potrebno oproštenje, kao i to da samo Bog može oprostiti grijehe. On to zna teoretski, i on govori o tome u općenitom smislu, ali on to ne želi primijeniti na sebe.
Isus to zna, jer On je Bog. „I nema stvorenja koje njemu nije vidljivo, nego je sve golo i raskriveno očima onoga komu moramo dati odgovor“ (Hebrejima 4,13). On je znao što oni promišljaju u svojim srcima. On zna što mi promišljamo u svojim srcima. Ako nismo voljni učiniti ono što nam Bog zapovijeda, nemojmo to odijevati u pobožne fraze ili nalaziti za to izlike koje će proći pred ljudima, ali koje su besmislene pred Onim čijim je očima „sve golo i raskriveno“.
Onome kojemu je oprošteno Isus veli: „Ustani, podigni svoju postelju i idi svojoj kući“. On očekuje da naš život bude svjedočanstvo za okolinu koja nas poznaje, svjedočanstvo o snazi koja je djelovala u nama kada su nam oprošteni grijesi. Svijet to ne može shvatiti, ali može vidjeti promjenu na nama. Zato u nastavku veli: „I odmah on ustade, podigne postelju i iziđe NAOČIGLED SVIMA". Da, Gospodin Isus želi da naš život bude svjedočanstvo naočigled svima!

DL

petak, 17. lipnja 2016.

Grijeh kao nečistoća


I dođe mu neki gubavac preklinjući ga, klekne preda nj i reče mu: “Ako hoćeš, možeš me očistiti.” A Isus, ganut, pruži ruku te ga dotakne i reče mu: “Hoću; budi čist.” I, čim je on to rekao, ovoga odmah napusti guba i bî očišćen. Marko 1,40-42  

Markovo evanđelje prikazuje Gospodina Isusa kao slugu Gospodinova. Središnji redak ovog evanđelja je 45. redak u 10. poglavlju: „Jer ni Sin čovječji nije došao da mu se služi, nego da služi i dade svoj život kao otkupninu za mnoge.“ U tome retku izražena je svrha njegova dolaska, kao i glavna svrha njegove službe: da dade svoj život kao otkupninu za mnoge. Problem grijeha je, dakle, bio glavni cilj na koji je bila usmjerena njegova služba. U ostvarenju tog cilja on je mnoge ljude ozdravio od raznih bolesti, jer bolest je, zapravo, posljedica grijeha. Kada su mu nakon burnog dana u Kapernaumu, u kojemu je ozdravio mnoge bolesne i izagnao mnoge zloduhe (Mk 1,21-34), Šimun i ostali učenici rekli: „Svi te traže“ (1,37), on im je odgovorio: „Pođimo u obližnja mjesta da i ondje propovijedam, jer zato sam došao.“ Nije, dakle, prvenstveno došao da ozdravlja, niti da izgoni zloduhe, nego da propovijeda. I zato je Gospodin Isus htio da njegova praktična djela (ozdravljanja i istjerivanja zloduha) budu povezana s njegovim naučavanjem. I zato je on „propovijedao u njihovim sinagogama po svoj Galileji i izgonio zloduhe“ (1,39).

U odjeljku koji slijedi nakon toga (Mk 1,40-45) vidimo gubavca, koji ilustrira grijeh kao nečistoću. Gubavac je bio nečist i nije smio prići blizu niti jednome čovjeku. No ovaj je pristupio Gospodinu Isusu, kleknuo pred njega i preklinjao ga – ne da ga ozdravi, nego – da ga očisti. Naravno da je guba bila strašna bolest, teška za onoga koji ju je imao. Ali gubavac u njoj nije vidio samo bolest, nego i nečistoću, to jest grijeh na koji je ona ukazivala. Grijeh je nečistoća. On onečišćuje čovjeka i čini ga nesposobnim za Božju prisutnost, ali i za zajedništvo s drugim ljudima. Ovaj čovjek nije dvojio da ga Gospodin Isus može očistiti, ali je dvojio hoće li on to htjeti učiniti. Gospodin Isus je bio ganut (duboko dirnut). Zašto? Zato što za Boga nema ništa dirljivije nego kad čovjek, zbog svoje vlastite ograničenosti, ograničava ono čime Bog beskrajno obiluje. Zasigurno je taj gubavac mislio da nije dovoljno dobar. Mislio je da možda mnogi drugi zaslužuju da im se Gospodin Isus smiluje, ali veliko je pitanje hoće li se on i njemu htjeti smilovati jer je, možda, u svome grijehu otišao predaleko. I to je ono što je dirnulo Gospodina Isusa. On je bio ganut – Bog je ganut kada čovjek želi k Njemu svim srcem, ali misli da postoji neko ograničenje s Božje strane. Ne, dragi prijatelju, ne postoji ograničenje s Božje strane! On te može očistiti i hoće te očistiti od sve tvoje nečistoće. Pitanje je samo hoćeš li i ti to? Jesi li spreman riješiti se tvoje „gube“? Ili te još nije dovoljno „prekrila po svemu tijelu“? U svakom slučaju, ako si željan očišćenja, nemoj ograničavati Božju milost. On može i On hoće očistiti te, po Gospodinu Isusu Kristu. On i tebi želi reći: „Hoću, budi čist“, premda je za njega to značilo mnogo više nego samo izreći te riječi. „Jer njega koji nije upoznao grijeh, on je zbog nas grijehom učinio da mi postanemo pravednost Božja u njemu“ (2. Korinćanima 5,21). Razumiješ li što to znači? To je više nego samo snagom riječi očistiti gubu. Grijeh se nije dao tako lako očistiti. On sam morao je postati grijehom („gubom“) zbog tebe. „On koji je sâm u svome tijelu grijehe naše nosio na drvetu da mi, umrijevši grijesima živimo pravednosti; on čijim modricama bijaste izliječeni“ (1. Petrova 2,24). Ne propusti tu priliku! Još danas možeš biti očišćen i osposobljen za zajedništvo s Bogom!

DL

Jesi li očišćen, nanovo rođen, jesi li čist kroz krv Isusovu?
I haljina je li ti bijela kao snijeg, jesi li čist kroz krv Isusovu?
Zato baci daleko grijeh od sebe, budi čist kroz krv Isusovu!
Gle, studenac, za tebe teče sveta krv; budi čist kroz krv Isusovu!


utorak, 7. lipnja 2016.

Daniel


Biblijski Tekst: Daniel 9  

Promatrajući kraljeve u Knjizi proroka Daniela mogli smo vidjeti da su svi imali jedno zajedničko obilježje: oholost. Bog je na različite načine djelovao u njihovim životima kako bih ih doveo do toga da se ponize pred njim i pokaju. Kod nekih je to bilo učinkovito, kod drugih nije. Osim tada živućih kraljeva vidjeli smo i neke buduće vladare čija će glavna značajka biti ista kao i kod onih tadašnjih, s time da će se oni u svojoj oholosti uznijeti još više i pobuniti se protiv samoga Boga i svega što je Božje – doslovce će objaviti rat Svevišnjemu!

Nakon toliko uznositosti (Nebukadnezar, Belšazar, Darije, mali rog iz 7. poglavlja, rog iz 8. poglavlja, kralj divlja izgleda i samovoljni kralj iz 11. poglavlja), napokon vidimo čovjeka koji leži u prahu i pepelu (Dan 9,3), čovjeka koji priznaje: „Nama dolikuje smeteno lice“ (Dan 9,7.8). Kakve li razlike! Kakve li suprotnosti! Ne čudi što je nazvan „nadasve ljubljenim čovjekom“ (rd. 23).

Treba imati na umu da Daniel nije učinio ništa od onoga o čemu govori u 5. i 6. retku. No, ipak, on se poistovjećuje s grijesima naroda i stalno govori u prvom licu množine:
- mi smo sagriješili,
- mi smo počinili nepravdu,
- mi smo opako postupali,
- mi smo se bunili,
- mi smo odstupili od tvojih pravila i od tvojih sudova.

Nakon što se tako poistovjetio s grijesima svoga naroda, priznaje da nema(ju) nikakva prava. Jedina nada mu je Božje milosrđe i opraštanje. Također se poziva na slavu Božjeg imena, na Božji grad, na Božji narod i na Božje svetište. Uočimo dobro: tu je sve Božje. On želi reći: smiluj se radi onoga što je tvoje.

Daniel nam je prekrasan primjer poniznosti. Takav stav Bog očekuje i danas od svakog čovjeka. Ni mi nemamo nikakva prava. Trebamo se poniziti i pouzdati se u isto ono u što se je pouzdao Daniel: u Božje milosrđe i praštanje i u sve ono što je Božje. Prvo se trebamo poniziti radi svojih vlastitih grijeha i ispovjediti ih. Kada to učinimo, primit ćemo oproštenje i mir.

Ako smo Božja djeca, onda Bog također očekuje od nas takav stav. Jer, i kao Božja djeca griješimo i potrebno je da ispovjedimo svoje grijehe Ocu i primimo njegovo oproštenje. Kada su pak u pitanju grijesi naše braće i sestara u vjeri, ne bismo trebali ostati ravnodušni, niti bismo smjeli razglašavati ih. Radije bismo se trebali poniziti pred Bogom i ispovjediti ih pred njim, te moliti da ih i oni sami uvide, priznaju i prime oproštenje. Ne mislim, naravno, da bismo trebali iznositi i priznavati pred Bogom sve grijehe pojedinaca. Ni Daniel to nije činio. On je iznosio ono što je bilo značajka stanja njegova i Božjeg naroda (i to već godinama!). U tom smislu bismo se i mi trebali poniziti i žaliti zbog svega onoga što obilježava loše stanje Božjeg naroda, bilo da je riječ o obilježjima koja su se pojavila u naše doba, ili o onima koja su naslijeđena iz prošlosti. Ne zaboravimo: stanje Božjeg naroda tiče se svakoga od nas i utječe na naše svjedočanstvo na zemlji. Mi se možemo (i trebamo!) praktično odvojiti od svega onoga što je loše u kršćanstvu i na taj način pokazati svoje neslaganje s time. Ali ako nam pritom nedostaje ponizan stav kakav je pokazao Daniel, onda će naše odvajanje poprimiti duh farizejske samopravednosti: „Ne približavaj mi se, jer sam ja svetiji od tebe“ (Izaija 65,5).

DL

utorak, 31. svibnja 2016.

Kralj divlja izgleda i samovoljan kralj


Biblijski tekst:
Daniel 8,9-25: Kralj divlja izgleda
Daniel 11,36-45: Samovoljan kralj


U ova dva odjeljka riječ je o dvije sasvim različite osobe, koje su međusobni ljuti protivnici. Prvi kralj (kralj divlja izgleda) predstavlja izdanak iz jednog od četiriju dijelova raspadnutog trećeg svjetskog carstva kojim je vladao Aleksandar Veliki. Drugi kralj predstavlja vladara Izraela u posljednjim danima, neposredno prije povratka Isusa Krista. Premda će oni u tim danima biti suprotstavljeni više negoli ikada ranije (kralj sjevera identičan je kralju divljeg izgleda), ipak, u odnosu na Boga, oni imaju potpuno iste značajke.
Prvi će postati velik i uzvisiti se, napredovati i osvajati, ali neće mirovati dok ne uništi i obeščasti Božje svetište. Božje svetište je mnogo puta bilo obeščašćeno, ali „grozota koja pustoši“ (Dan 11,31; 12,11; Mt 24,15) tek treba doći.
Drugi je vladar Izraela, koji će se, kao što su to često činili i vladari Izraela u prošlosti, kolebati oko toga s kim da sklopi savez. No, s kim god da sklopio savez, taj savez će biti po načelu: „Govorit će laži sjedeći za istim stolom“ (Dan 11,27). Njegove su značajke: postupat će po svojoj volji, sebe će uzvisiti, uzveličat će sebe povrh svakoga boga, i govoriti zapanjujuće riječi protiv Boga nad bogovima (Dan 11,36).
Kod oba ta kralja, kao i kod malog roga iz Daniela 7, koji predstavlja poglavara obnovljenog Rimskog carstva (odnosno njegovog zapadnog dijela), vidimo iste značajke: samovolju, oholost, pobunu protiv Boga i svega što je Božje, bilo na zemlji ili na nebu.
No povijest svjetskih carstava i njihovih vladara nije drugačija od povijesti čovječanstva ili čovjeka općenito. Kod svakoga od nas se nalaze ovi elementi i teže ka tome da se razvijaju i da dosegnu svoj vrhunac. Svi smo mi u opasnosti od samovolje, od uzdizanja samih sebe, i od pobune protiv Boga. Postoji samo jedan lijek za nas: „Pokorite se, stoga, Bogu!“ (Jakovljeva poslanica 4,7). Naravno da to nije tako jednostavno, jer iza svake samovolje, iza svakog uzdizanja samoga sebe stoji đavao. Zato Jakov dalje veli: „Oduprite se đavlu i on će pobjeći od vas.“ Nitko neće imati isprike da nije mogao. Ako Božja riječ kaže „pokorite se“, „oduprite se“, „približite se“, „očistite ruke i srca“, „ražalostite se“, „ponizite se“, onda znači da se podrazumijeva da to možemo učiniti. Kada pak mi učinimo svoje, imamo jamstvo da će i Bog učiniti svoje. On će se približiti nama i On će nas podići.


„Približite se Bogu i on će se približiti vama. Očistite svoje ruke, grešnici, i pročistite svoja srca, neodlučni. Ražalostite se, i tugujte, i plačite: smijeh vaš neka se pretvori u tugovanje i radost vaša u žalost! Ponizite se pred Gospodinom i on će vas podići!“ (Jakovljeva poslanica 4,8-10)

DL

utorak, 24. svibnja 2016.

Darije i "mali rog"



Biblijski tekst: Daniel 6 i 7
 

Bog je ponizio prvog velikog svjetskog vladara Nebukadnezara, kako bi njemu, ali i svim ljudima koji žive na zemlji, pokazao da „Svevišnji vlada u ljudskome kraljevstvu i daje ga kome god hoće“ (Dan 4,17a.32b). No Bog želi postići i više od toga, naime, da se ljudi (i vladari i obični ljudi) ponize pred njim i poslušaju ono što im On govori u svojoj riječi – Bibliji. Kod Nebukadnezara je to postigao, jer je on shvatio da Bog može poniziti one koji hode u oholosti (Dan 4,37b). Kod Belšazara to nije postigao. On je zanemario sve Božje opomene. A što je s ostalima?
 

U šestome poglavlju Danielove knjige vidimo vladara sljedećeg velikog carstva, Darija, koji je potpisivanjem propisa o zabrani molitve bilo kojem Bogu ili čovjeku osim kralju, to jest njemu samome, pokazao veliku oholost. Nakon što je shvatio da je pogriješio, otišao je u drugu krajnost. Smatrao je da mora narediti „da na svakom području njegova kraljevstva ljudi dršću i strepe pred Danielovim Bogom“. Možda nam se to može činiti pozitivnim, ali nije li to govor iste one oholosti koja je bila zabranila molitvu bilo kojem Bogu ili čovjeku osim njemu samome? Iz njegovog priznanja u Danielu 6,26.27 vidi se da je kod njega došlo do izvjesne promjene, ali nemamo nedvojbenog svjedočanstva da je došao do onog spoznanja do kojega je bio došao Nebukadnezar.
 

U sedmome poglavlju prikazana nam je vladavina nad svijetom s Božjeg stanovišta. Premda je Bog taj koji vlada u ljudskom kraljevstvu i daje ga kome god On hoće, vladari četiriju velikih svjetskih carstava prikazani su kao zvijeri. Pritom vidimo postepeni razvoj od zla prema goremu. Prvoj je još bilo „dano srce čovječje“ (Dan 7,4), druga je imala samo „tri rebra u gubici“ i rečeno joj je „požderi mnogo mesa“ (Dan 7,5), a treća je monstrum koji „ždere i lomi a ostatak gazi nogama“ (Dan 7,7b). A onda se iz te četvrte zvijeri pojavljuje „mali rog“ (Dan 7,8), koji će postati „krupniji negoli njegovi drugovi“ (Dan 7,20) i koji će pokazati dotad neviđenu oholost. Imat će uvid u sve („oči kao oči čovječje“) govorit će „velike riječi protiv Svevišnjega i promišljat će da promijeni vremena i zakone“. Nabukadnezar je imao zlatan kip a Belšazar se nije libio uzeti zlatno posuđe iz Hrama za svoju razuzdanu gozbu. Ali ovaj će se okomiti na „vremena i zakone“ – na ono što ni jedan vladar u povijesti do sada nije mijenjao (misli se na temeljne zakone). A zašto? Zato što je njegov napad usmjeren na svete (Dan 7,21.25) i na samog Svevišnjega (Dan 7,25). Okomit će se, dakle, na sve ono što zvijer dosad još nije izgazila. Njegova osuda je kratko opisana u 26. retku: „Ali će sud sjesti“.
 

Kakva besmislica, možda ćemo pomisliti, pa trebao je znati da neće uspjeti u tome. Naravno da jest, ali on to nije htio znati. Tako daleko može odvesti ljudska oholost. I danas mnogi ljudi znaju za još jedan „sud koji će sjesti“, naime, sud pred velikim bijelim prijestoljem (Otkrivenje 20,11), koji se često naziva „posljednji sud“ ili „sudnji dan“. No ipak ništa ne poduzimaju da ne moraju doći na taj sud. Znaju da je „ljudima određeno jedanput umrijeti, a nakon toga dolazi sud“ (Hebrejima 9,27).
 

Božja riječ jasno govori kako možeš izbjeći taj sud, i kako možeš već danas biti siguran da nećeš morati doći na njega. Trebaš se poniziti pred Bogom, priznati mu svoje grijehe i zamoliti ga da ti pokloni vjeru u Gospodina Isusa Krista, da u Njemu možeš vidjeti svoga Spasitelja – svoga Zamjenika, koji je bio osuđen i podnio pravednu kaznu i za svaki tvoj grijeh, za koji bi inače ti trebao biti osuđen pred Bogom. Učini to, a onda ćeš vidjeti da će i Bog učiniti svoj dio. Bog još nikoga nije razočarao ili odbacio, tko je k njemu došao u iskrenom kajanju i priznanju svoje grešnosti. Učini to još danas, jer bi sutra moglo biti prekasno. Pred velikim bijelim prijestoljem će biti prekasno za kajanje!

„Onaj tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a onaj tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti život, nego gnjev Božji ostaje na njemu“ (Ivan 3,36).
„Onaj tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me poslao, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život“ (Ivan 5,24).
„Ovo napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni" (1. Ivanova 5,13).

DL

ponedjeljak, 16. svibnja 2016.

Belšazar

Biblijski tekst: Daniel 5
 

„A ti … nisi ponizio svoje srce, premda si znao sve to“ (Dan 5,22)
 

Nakon Nebukadnezarove smrti kraljem je postao njegov sin Nabonid. Budući da je bio bolestan, njegov sin Belšazar bio je suvladar i, zapravo, stvarni vladar carstva. Zato se u biblijskom tekstu i naziva Nebukadnezarovim sinom (premda mu je bio unuk). Mnogi smatraju da je ta dioba vlasti dovela do slabljenja Babilonskog carstva. Bog nam pak pruža uvid u moralnu pozadinu koja je dovela do pada tog carstva. Nebukadnezar je svojim bolnim iskustvom došao do vrijednih spoznaja o Bogu i sebi. Nije to bilo nešto skriveno ili tajno, nego nešto o čemu je znao cijeli Babilon, a pogotovo kraljeva obitelj. Vidimo kako se kraljica (vjerojatno Nabonidova supruga, to jest Belšazarova majka) odmah sjetila Daniela i njegovih tumačenja snova. Zato je Božja poruka Belšazaru bila nedvojbeno jasna: „Premda si znao sve to“.
Belšazar je primjer čovjeka koji omalovažava i prezire Božje djelovanje u svome životu i spoznaje o Božjem djelovanju u životima drugih. Zbog toga, nažalost, za njega nije više bilo lijeka. Nebukadnezar je zbog svoje oholosti morao izgubiti svako ljudsko dostojanstvo (Dan 5,21a), ali kod njega je postojala mogućnost za povratak (5,21b). No kod Belšazara to nije bilo moguće. Njegova spoznaja bila je veća od Nebukadnezarove, ali je pokazao još veću drskost (5,2-4.23). Stoga je Belšazarov slučaj opomena svakome tko zna, ali prezire to što zna.
Nužno je uložiti svu energiju da postupamo po spoznaji koju nam je Bog dao, a ne tražiti spoznaju od Boga za ono što već jasno znamo. Zanimljivo je da se suština Božje osude nad Belšazarom nalazi samo u ovome: „nisi ponizio svoje srce“. Prije negoli je spomenuo bilo koji njegov konkretan grijeh, Bog govori o stanju u njegovu srcu (sjedištu njegovog stvarnog „ja“). Bog je želio dosegnuti i njegovo srce, kao što je dosegao srce njegova djeda Nebukadnezara. Ali, nažalost, Belšazar to nije htio.
Bog želi dosegnuti i tvoje srce. Ako jasno znaš što je Njegova volja, ponizi se i učini to što ti On zapovijeda. Kada, primjerice, Božja riječ govori da „Bog sada zapovijeda svim ljudima na svakome mjestu da se pokaju“ (pokajanje, grčki metanoia = promjena uma), onda učini to što ti on zapovijeda. Nemoj biti miran dok to ne učiniš. Nemoj dopustiti da jednom presuda i nad tvojim životom mora glasiti: „Vagnut si na tezulji i nađen si nedostatan“.

DL

srijeda, 11. svibnja 2016.

Nebukadnezar

Biblijski tekst: Daniel 4,4-37 ˂1-34˃

Znameniti babilonski kralj Nebukadnezar spoznao je Boga „koji otkriva tajne“ (Dan 2,28.47) i Boga koji izbavlja „kao što nitko ne može izbaviti“ (Dan 3,15.28). Svrha Božjih postupanja s njime bila je „da može upoznati misli svoga srca“. Iako je spoznao mnogo o Bogu, još uvijek nije u potpunosti upoznao svoje vlastito srce. Zato je bio potreban još jedan Božji zahvat u njegov život.
O tome zahvatu čitamo u 4. poglavlju Danielove knjige. Nebukadnezar je morao upoznati Boga kao Svevišnjega (4,17.25.32.35 ˂14.22.29.32˃). Kao još jedno upozorenje prije toga zahvata dobio je dobar savjet od Daniela: „Prekini sa svojim grijesima tako da činiš pravednost i sa svojim nepravdama tako da iskazuješ milosrđe siromašnima“ (rd. 27 ˂24˃). To je zapravo značilo: Imaj ispravan odnos prema Bogu („da činiš pravednost“) i prema ljudima („da iskazuješ milosrđe siromašnima“). No on, nažalost, nije poslušao taj savjet. Nije prošla ni godina dana nakon toga a on se opet (ili još uvijek) hranio svojom uznositošću: „Nije li to veliki Babilon što ga ja sagradih za kraljevsku prijestolnicu snagom svoje moći i na slavu svoga veličanstva?“ (rd. 30 ˂27˃).
I danas su, nažalost, mnogi ljudi (ne samo vladari) poput Nabukadnezara. Možda znaju dosta o Bogu, a najviše ih privlače Božje tajne i Božja sposobnost da izbavi. Ali, o svome srcu znaju tako malo. No Bog djeluje. On ima „savjet svojih svetih stražara“ (rd. 17 ˂14˃) koji provode njegovu izvršnu vlast. U Nabukadnezarovom slučaju to se pokazalo učinkovitim. Nakon što ga je njegova uznositost dovela do gubitka svakog ljudskog dostojanstva, ponizio se, spoznao je Božju svemoć, ali i svoje vlastito srce. Na svršetku ovog poglavlja po prvi put progovara o „onima koji hode u oholosti“ (rd. 37 ˂34˃) misleći pritom, svakako, prvenstveno na sebe.
Isto to Bog želi pokazati i nama. Zbog toga ponekad mora zahvatiti u naš život na različite načine da bismo mogli „upoznati misli svoga srca“. No dobro je ako smo spremni poniziti se i prihvatiti njegov odgojni postupak za naše dobro. No odgojni postupak može biti i bez učinka. Zato smo i upozoreni: „Sine moj, ne omalovažavaj stegu Gospodinovu“ (Izr 3,11; Heb 12,5). To upozorenje ne vrijedi samo za one koji su Božja djeca, nego i za one koji to još nisu. Ako još nisi spašeno Božje dijete, a osjećaš da Bog djeluje u tvome životu, onda ovo vrijedi prvenstveno za tebe. Nebukadnezar nije bio vjernik, nije bio ni spašen ni nanovo rođen, ali ipak je Bog djelovao u njegovu životu. To nam pokazuje da Bog djeluje u životima onih koji još nisu njegovi, jer ih želi privući k sebi. Nemoj to prezreti ili omalovažiti!

DL