Grijeh i religioznost idu ruku pod ruku … Bliskost s onime što je božansko vrlo je opasna kad nema snage pobožnosti.
Ako naša srca … ne osjećaju grijeh, Krist ga je osjećao kada je pio čašu i nosio grijeh za nas. Ako srce ne osjeća težinu grijeha, naravno ne u istoj mjeri u kojoj ju je osjećao Isus, nego barem u nekoj mjeri – ako nam je, ma koliko bio slab, osjećaj grijeha nepoznat – uopće nismo upoznali Isusovu misao.
Adam je sagriješio i napustio Boga jer je više mislio na ono što mu je nudio Sotona; mislio je da mu je đavao bolji prijatelj negoli Bog: no sve otada mora spoznavati, i to na vlastitu štetu, da je đavao bio lažljivac; da on nikada nije imao moć dati mu ono što je obećao, i da se, nasjevši na đavlov mamac, upecao na njegovu udicu – te da je „plaća za grijeh smrt“.
Na križu je visio blagoslovljen Čovjek, bez mrlje, pa ipak napušten od Boga. Kakve li činjenice pred svijetom! Ne treba se čuditi što se tada kada je vjeran i istinit Svjedok vapio svome Bogu i nije bio uslišan pomračilo sunce – središnji i najsjajniji svjedok Božje slave u prirodi. Napušten od Boga! Što to znači? Kakav udio imam ja u križu? Samo jedan: moje grijehe … Taj jedinstven čas, tako veličanstven i toliko različit od svih prije i poslije njega, nadilazi svako razmišljanje.
Krist je … radije umro negoli da dopusti grijehu da opstoji pred Bogom.
Čim milost djeluje u srcu, ona proizvodi svjesnost grijeha; no Kristova ljubav istodobno dotiče savjest i još više produbljuje svjesnost grijeha. Tako svjesnost grijeha postaje dublja, ali zato što je dublja i svjesnost Kristove ljubavi.
J. N. D. (Pilgrim Portions)