U Američkoj državi New York, 14.03.1820. godine rođena je Frances Jane Crosby. Nazivali su je jednostavno Fanny. Roditelji su joj bili vrlo siromašni, a otac je umro već vrlo rano, kad je Fanny bilo tek godinu dana. Stoga je njezina majka morala vrlo teško raditi da bi prehranila obitelj. Kad joj je bilo šest godina Fanny se jako razboljela te je zbog tada još nedovoljnih medicinskih saznanja i zbog neodgovarajućeg liječenja oslijepila. Kada je Fanny shvatila da nikad više neće progledati, majka joj je rekla: „Bog nam ponekad uzme neki dar, a dade nam neki drugi, bolji.” Tek mnogo kasnije je Fanny shvatila kako je ta rečenica bila istinita upravo u njezinom životu.
Majka joj je pričala o slavnim slijepim ženama koje su bile vrlo uspješne u životu, usprkos njihova nedostatka. To je Fanny pomoglo da sve do duboke starosti nikad nije bila ogorčena zbog svoje sudbine. Ona je o tome rekla: „U više od 85 godina mog života, nije se u meni javila ni jedna iskrica pobune zbog ove patnje, jer uvijek sam vjerovala da me dobri Gospodin u njegovoj beskrajnoj milosti na ovaj način pripremio za djelo koje mi je povjerio da učinim. Zar da budem nezadovoljna dok razmišljam kako me bogato blagoslovio?”
Kad je Fanny bilo osam godina počela se nazirati njezina posebna nadarenost. Tada je napisala svoju prvu pjesmu. U njoj govori i o svojoj sljepoći:
Oh kako sam sretna,
iako vidjeti ne mogu.
I uvijek ću biti sretna,
dok hodim po svijetu tom.
Svakako da je i Fanny Crosby imala mračnih trenutaka u svome životu. Ona o tome piše: „Tada mi se sve činilo mračnim. To je za mene bilo neuobičajeno, jer sam inače bila vrlo vesela. U svojoj sam ljudskoj slabosti vapila moleći: ‘Dragi Gospodine, drži me za ruku!’ Onda mi je duboki mir ispunio srce te sam iz zahvalnosti spjevala stihove te pjesme.” Riječ je o pjesmi „Drži me za ruku, ja sam slab i bespomoćan”.
Budući da je majka morala raditi, za malu Fanny brinula se baka. Ona je pomogla djevojčici da može „vidjeti” i bez očiju. Baka joj je opisivala prirodu. Fanny je naučila razaznavati ptice po njihovu cvrkutu i cvijeće po njegovu mirisu. No bakina je osobita briga bila čitanje biblijskih priča i događaja. Nastojala je da se to utisne u srce maloj Fanny. Fanny je već kao dijete znala mnoge biblijske događaje. Mnoge psalme, izreke i Knjigu o Ruti znala je izgovoriti napamet. Fanny se ovako prisjećala tih dana: „U sumrak bi me baka uzela kraj sebe u svoju veliku stolicu i zajedno smo se ljuljale. Pritom bi mi pričala o Bogu, nebeskom Ocu, koji je svog jedinog sina, Isusa Krista, poslao u svijet da postane naš spasitelj i izbavitelj. Učila me je moliti, to jest razgovarati s Bogom.”
Kada joj je bilo petnaest godina Fanny se upisala u školu za slijepe u New Yorku. Tamo je naučila koristiti se sljepačkim pismom te je tako mogla čitati Bibliju na „svome pismu”. Upravo je za vrijeme školovanja napisala mnoge pjesme. Njezina posebna nadarenost bila je prepoznata i poticana. Po završetku školovanja Fanny je radila u školi za slijepe još jedanaest godina.
Religiozna – ali ne spašena
Iako je Fanny često odlazila u crkvu te napamet znala poveći dio Biblije, ipak još nije bila prihvatila Gospodina Isusa Krista kao svog osobnog Spasitelja i Gospodina. Obratila se tek kad joj je bila 31 godina. Ne treba se čuditi što su otada njezine pjesme imale „novu temu“: Isusa Krista.
Kad joj je bilo 38 godina Fanny je upoznala Alexandera van Alstyne-a. On je bio pjevač, i pjevao je na velikim evangelizacijama koje je vodio Dwight L. Moody. Alexander van Alstyne je također bio slijep. Alexander i Fanny su se vjenčali, a Gospodin im je podario dijete, koje je, međutim, umrlo vrlo rano. Zbog svoje velike ljubavi prema djeci, „teta Fanny” – kako su je djeca zvala – je često oko sebe imala mnoštvo djece, kojima je pričala događaje iz Biblije. Fanny je imala srce i za zatvorenike. Često je odlazila u zatvore i pričala zatvorenicima o Spasitelju koji je umro i za njih i koji ih jedini može istinski osloboditi. Jednom je neki zatvorenik bio uzviknuo: „Gospodine, Bože ne ostavi nas!” Bog je uslišao ovu molbu i taj čovjek je postao kršćanin, a u Fanny je stalno odjekivao taj bolan uzvik te je tako nastala pjesma: „Spasitelju, Kriste dragi, ne ostavljaj nas ...”
Čak i kad joj je bilo više od 80 godina Fanny Crosby je još uvijek pisala pjesme. Gospodin je svoju služiteljicu pozvao k sebi 11. veljače 1915. godine, u dobi od 95 godina.
Željela si je dug i koristan život. Gospodin joj je ispunio tu želju. Svojim je osobitim darom služila mnogim kršćanima. Ostavila nam je više od 8000 (!) pjesama, od kojih se mnoge još i danas pjevaju po čitavome svijetu. Na njezinom nadgrobnom spomeniku u Bridgeportu (Connecticut) napisane su Gospodinove riječi o Mariji iz Betanije: „Ona je učinila ono što je mogla” (Marko 14,8).
Jednom je jedan propovjednik dobronamjerno rekao Fanny Crosby: „Kakva šteta što je Stvoritelj, koji vas je obasuo tako mnogim darovima, baš vama uskratio sposobnost vida.” Fanny je na to odgovorila: „Znate, da sam prilikom svog rođenja mogla svom Stvoritelju uputiti neku molbu, onda bi to bila molba da budem slijepa.” – „Ali zašto?”, upitao je zbunjeno propovjednik. – „Kada dođem u nebo, prvo što će moje oči ugledati bit će lik moga Spasitelja!”
Predosjećaj te radosti da će vidjeti svoga Gospodina često je zaokupljao Fanny. To je naročito izrazila u poznatoj pjesmi „Saved by grace“ (Spašen milošću). Refren glasi:
Gledat ću ga licem k licu,
mog Spasitelja, radost svu;
gledat ću ga licem k licu,
jer ja sam spašen milošću.
Michael Vogelsang (Iz časopisa "Folge mir nach")