Ja sam zatvorenik

Isus ... je prošao čineći dobro i ozdravljajući sve one kojima bijaše ovladao đavao.
Djela 10,38

Mihael je postajao ovisan o piću. U napadima bijesa znao je polomiti namještaj i istući suprugu. Neki ga je kršćanin posjetio te ga zatekao kako u kuhinji ispija kavu; kraj njega je sjedio njegov petogodišnji sin.
"Je li bolje, Mihaele?" upita ga. Na te riječi čovjek hitro ustade ne rekavši ni riječ, ode u drugu prostoriju i vrati se s užetom za sušenje rublja. I dalje šuteći, poče vezivati svog sina za stolicu.
"Pa što radiš? Zar si poludio?"
Kad je završio s vezivanjem, viknu dječaku: "Ustani!" No dijete zaplaka i izusti: "Ne mogu."
Otac se nato okrenu kršćaninu. "Jesi li čuo njegov odgovor: 'Ne mogu'? Tako je i sa mnom; jednostavno se ne mogu ostaviti pića", reče pijanac kukavno.
Tada kršćanin izvadi iz džepa svoj džepni nožić i poče rezati uže. Zatim reče dječaku neka ustane, i on se digne.
"Vidiš? Bilo je sasvim jednostavno!" – "Naravno da je bilo: prerezao si uže!" – "Ima netko tko može odrezati sve čime smo vezani, uključujući i alkohol. To je Isus. On prekida lance te izbavlja od sila tame i od đavla i njegovih poslanika."
Isus je rekao: "Duh Gospodinov je na meni, jer me pomazao da propovijedam evanđelje ubogima; poslao me ... da oslobodim potlačene" (Luka 4,18).

Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme" © GBV Dillenburg GmbH

Mir s Bogom: naš prioritet!

Mir vam ostavljam, mir svoj vam dajem: dajem vam, ali ne kao što svijet daje.
Ivan 14,27
Zavodili su moj narod govoreći: ‘Mir’, a mira ne bijaše.
Ezekiel 13,10

Pir, kralj Epira (306.-272. prije Krista), znamenit je zbog svojih pobjeda nad Rimljanima. Jednu od tih pobjeda postigao je uz tolike gubitke da je izjavio: "Još jedna takva pobjeda i izgubljeni smo." Otud potječe izraz "Pirova pobjeda", što označava uspjeh postignut uz visoku cijenu.
Pir je često razgovarao s filozofom Kinejom, koji ga je jednoga dana upitao što očekuje od svojih ratova protiv Rimljana.
"Nadam se osvojiti cijelu Italiju." – "A nakon toga?" – "Zauzet ćemo Kartagu, Afriku, Grčku i Makedoniju i mnoge druge zemlje." – "A kada osvojiš sav svijet?" – "Tada ćemo živjeti u miru." – "O, kralju! Zašto ne početi s time?"
Mir je uvijek bio velik cilj među narodima, i uobrazilja onih ljudskih bića koja se odbijaju podložiti Kristu. Kao suprotnost tome, postoji takav mir koji ne ovisi o ljudskim naporima, nego dolazi samo od Boga: to je mir koji grešnik prima od našeg svetog i pravednog Boga, mir koji je Isus Krist ostvario putem svoje krvi prolivene na križu (Kološanima 1,20).
Dragi čitatelju, zar ne želiš poznavati taj nutarnji mir, koji možeš dobiti tako da osobno primiš Isusa kao Spasitelja, kao Onoga koji te voli i želi da upoznaš istinsku sreću?

Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme" © GBV Dillenburg GmbH

Mir

Jer on je naš mir ...
Efežanima 2,14
Opravdani, dakle, vjerom, mir imamo s Bogom po Gospodinu našemu, Isusu Kristu.
Rimljanima 5,1
 
Mnogi ljudi koji žive u nemirnim područjima našega svijeta žude za mirom! Političari nastoje utvrditi uvjete mirnog suživota, ali je put do mira tegoban. Interesi raznih naroda su oprečni i najprije je potrebno otkriti što im je zajedničko. Okrutnost i nepravde iz povijesti mogu se osuditi, ali ne i potpuno zaboraviti. Ako se i uspije potpisati mirovne sporazume, često ispada da je ugovoreni mir krajnje krhak, i da je samo puka i kratka opsjena.
Mir koji nudi Bog sasvim je različit. Tu nema odmjeravanja zajedničkih interesa. Između Boga i ljudskoga roda oni ne postoje, jer “vaše su opačine odvojile vas i Boga vašega” (Izaija 59,2).
Bog je svet i naši su nas grijesi odvojili od Njega. Ne postoji zajednički temelj na kojem bi Bog mogao što započeti s nama. No on ljubi grešnoga čovjeka i želi ga spasiti. Krivnja i neprijateljstvo u potpunosti pripadaju čovjeku. Stoga nije Bog taj koji bi se trebao pomiriti s nama, nego mi s Njim. Kako se to može učiniti?
Isus Krist, Božji Sin, temelj za pomirenje položio je putem svoje pomirbene smrti. Stoga sada Bog može svakome ponuditi oproštenje i pomirenje. Tko god vjeruje u Krista, Spasitelja i Gospodina, proglašava se slobodnim od sve krivnje. Takav prima mir s Bogom, koji traje zauvijek i utječe na sav život.

 Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme" © GBV Dillenburg GmbH

Newton o uskrsnuću mrtvih

A ako se Krist propovijeda da je od mrtvih ustao, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? … Kako uskrsavaju mrtvi? i s kakvim tijelom dolaze?
1. Korinćanima 15,12.35
 
Poznatog znanstvenika Isaaca Newtona (1642. – 1727.) jedan je student upitao je li to moguće i kako bi se raspadnuto ljudsko tijelo nakon smrti moglo obnoviti i uskrsnuti. Znanstvenik je šutke izmiješao strugotine kovine s pijeskom te pitaoca zatražio da razdvoji dva sastavljena elementa. Ovaj je, znajući što mu je činiti, prošao magnetom iznad mje-šavine te u tren oka privukao čestice željeza. Newton je na to rekao: “Ne bi li Onaj koji je dao snagu ovom željezu, također imao snagu da vrati opravu našoj duši, kada bi to želio?”
Ni najveći skeptik ne može spriječiti magnet da privuče željezo, niti će se moći usprotiviti uskrsnuću tijela u trenutku kada to Bog naumi. Zbog činjenice da ne možemo razumjeti kako će se to dogoditi trebali bismo biti ponizni, a ne sumnjičavi! Koliko li toga stvarnoga postoji u svemiru, čije tajne znanstvenici pokušavaju spoznati! Prije samo nekoliko desetljeća nitko nije mogao ni zamisliti da ćemo nečiji identitet moći utvrditi iz molekula njegove DNK; danas je to uobičajena, neusporediva metoda kriminalističkih istraga.
Pomisao na spasenje možda plaši one koji ga odbijaju, no ne plaši one koji su se pouzdali u Isusa Krista. Oni s radošću iščekuju čudesan dan kada će snažan Spasiteljev glas pozvati k sebi u Nebo sve koji mu pripadaju, bili oni mrtvi ili živi. Hoćeš li ti biti jedan od njih?

Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme" © GBV Dillenburg GmbH

August Strindberg - svjedočanstvo

Ako GOSPODIN kuću ne gradi, uzalud se trude oni koji je grade.
Psalam 127,1


August Strindberg (1849.-1912.) bio je jedan od najvažnijih švedskih pisaca. Nije toliko poznat zbog eksperimentiranja sa stilskim pripovjedačkim oblicima, nego pokrajnje različitim filozofskim teorijama o životu. Mnogo godina je prezirao kršćansku vjeru, no pred svršetak devetnaestoga stoljeća počeo se ozbiljno baviti pitanjima vjere. Četiri godine prije smrti napisao je: “Da budem točan, svu svoju zlu kob i nesreću pripisujem jednom uzroku: bio sam bezbožan.
“Svatko tko je prekinuo odnos s Božanstvom ne može uživati ni u kojem blagoslovu i izreke kao što je ‘Svatko je kovač vlastite sudbine’, samo su pljeva na vjetru!
“Ako GOSPODIN kuću ne gradi, uzalud se trude oni kojije grade.” To je sva istina!
“Znamo da vjernik može doživjeti nesreću; ali na tu nesreću gleda drugačije, kao ispit koji treba prihvatiti, koji za sobom ostavlja mir i neusiljenu radost. ...
“Mogao bih se izgovarati navodeći nevjerne učitelje izsvoje mladosti ... Ali preuzet ću krivicu na sebe; tada ću imati nekoga tko će mi je pomoći nositi.”
To su Strindbergove vlastite riječi, koje iskazuju jasnu promjenu stava u pogledu njegova ranijeg načina života. Ne tražiti više izgovore, nego priznati svoju krivicu predBogom, prvi je korak do spasenja!


August Strindberg je uvidio da je osnovni problem njegova života to što je živio bez Boga: “Da budem točan, svu svoju zlu kob i nesretnost pripisujem jednom uzroku: bio sam bezbožan.” Bez uljepšavanja te činjenice, ustrajao je na vlastitoj krivici: “Ali preuzet ću krivicu na sebe; tada ću imati nekoga tko će mi je pomoći nositi.”
Strindberg je očigledno mislio na Isusa Krista, Jaganjca Božjeg. Njegova je nada bila da će mu Otkupitelj pomoći nositi krivicu. No Evanđelje nam obećava mnogo više od toga: Jaganjac Božji potpuno uklanja našu krivicu. Martin Luther je o tome napisao: “Samo su dva mjesta na kojima može biti grijeh: ili na
tvome vratu ili na Kristu, Jaganjcu Božjem. Ako je na tebi, izgubljen si; ali ako je na Kristu, slobodan si i imaš spasenje. Drži što god si odabrao!”
Je li Strindberg doista odabrao ovo drugo? Na samom svršetku ne čitamo više o tome da bi on nosio svoju krivicu s nekim tko mu je mogao “pomoći”, nego da je svoju jedinu nadu položio u križ, gdje je Krist “nosio naše grijehe u "svome tijelu”. U skladu sa Strindbergovom željom, na grob mu je postavljen jednostavan križ s natpisom: “O crux ave spes unica” (O, križu, pozdravljamo te, ti nado jedina).

Evo Jaganjca Božjega, koji odnosi grijeh svijeta.
Koji je sâm u svome tijelu grijehe naše nosio na drvetu ...
Ivan 1,29; 1. Petrova 2,24

Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme" © GBV Dillenburg GmbH

Voštane figure

Poznaje Gospodin one koji su njegovi.
2. Timoteju 2,19

... Neće svaki onaj koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine’, ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je u nebu.
Matej 7,21

Toga dana moji unuci nisu imali školu, no vani je kišilo. Kako bih ih nečime zaokupio, odveo sam ih na čuvenu izložbu voštanih figura u muzeju Madame Tussaud. Objašnjavao sam im tko su velike i znamenite povijesne ličnosti odjevene u nošnje i smještene u ambijent vremena u kojem su živjele.
No moje unuke nisu toliko zanimali povijesni likovi, koliko voštani odljevi čuvara i posjetitelja, koji sjede ili razgledaju modele. Stoga su počeli pogađati tko je prava osoba, a tko figura. Igru je složenom učinilo to što su neki šaljivci oponašali figure stojeći potpuno mirno. “Kažem ti, ono je prava osoba!” reče unuk i dotakne prstom neku figuru kako bi potvrdio tvrdnju. Kakvo li je samo iznenađenje i smijeh nastao!
Čekajući djecu u jednom od prolaza, počeo sam razmišljati o lažnom kršćanstvu, koje nekome može odavati sve znake pravoga života. Sličnost je savršena. Ništa ne nedostaje, osim onog što je glavno: vječnoga života. Formalna religija ne može ga jamčiti, a ni krštenje nije dovoljno. Lažni kršćani mogu zavarati svoj svijet, možda i same sebe, no nikada neće zavarati Boga. Stoga se upitajmo, i to nije igra: “Jesam li ja pravi kršćanin koji ima osobni odnos s Isusom Kristom ili se samo pretvaram?
Što ćeš odgovoriti? Jesi li primio vječni život?

Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme" © GBV Dillenburg GmbH

En-Hakore

No Bog rascijepi šupljinu koja bijaše u Lehiju i poteče iz nje voda. Kada se napio, povrati mu se duh i on oživje. Stoga ga nazva En-Hakore*, a u Lehiju je sve do danas. Suci 15,19
 
*En-Hakore (heb.) = izvor onoga koji vapi

Samson je, uz Božju pomoć, izvojevao veliku pobjedu nad Filistejcima. No nakon toga bio je silno žedan. Molio se Bogu i Bog je učinio čudo napojivši ga iz jednog izvora. Pritom uočavamo dvoje:

1. Izvor nije nazvan „izvor onoga koji je žedan“, nego „izvor onoga koji vapi“. To je važno. U prvome planu nije žeđ, nego Samsonova molitva i Božji odgovor na nju. Neće nevolja dovesti do Božjeg djelovanja – premda je On ponekad i milosrdan i milostiv te daje nešto bez da ga molim za to – nego moj vapaj će pokrenuti Božje srce i ruku. On želi čuti moju molitvu kako bi odgovorio na nju i iskazao svoju veličinu.

Pitanje: Koje uslišane molitve se možeš sjetiti iz prethodnih dana ili tjedana? Gdje je Bog odgovorio ne samo na tvoj problem, nego sasvim konkretno na tvoju molitvu?

2. Taj izvor nije bio jednokratan izvor – koji danas jest, a sutra je presušio. On je poslužio Samsonu u njegovoj potrebi, ali postojao je i ono doba kada je bila pisana Knjiga o sucima. Dokaz Božje naklonosti bio je od koristi drugima tijekom još mnogih godina. Iskustva koja su drugi imali sa svojim Gospodinom, mogu i za tebe i tvoju vjeru postati ohrabrenjem. Ili, iskustva koja si ti imao sa svojim Gospodinom mogu ojačati druge.

Pitanje: Koja „stara mudrost“ ti je proteklih dana postala opet nova i važna? Gdje si i sam imao iskustvo o kojemu su ti drugi ranije pričali, ili kojega si iznova postao svjestan?

Iz dnevnog čitanja „Der Herr ist Nahe“ © CSV Hückeswagen

Božja ljubav

Ne može se imati stvarnu vjeru u Isusa bez ljubavi prema njegovoj osobi, jer u Njemu kao osobi je potpuni izražaj Božje ljubavi, ljubavi tako savršene kakva se ne može naći nigdje drugdje.
Krist se toliko ponizio, da svako ljudsko biće, čak i ono najbjednije, ne može ne osjetiti da mu je Bog blizu, dobrostiv i potpuno pristupačan, i da je došao upravo k njemu samome. Tako je Božja ljubav u čovjekovoj bijedi našla savršenu prigodu za svoje očitovanje, prigodu da pokaže kako ne postoji nikakva potreba koja se ne bi mogla iznijeti pred nju i koju ona ne bi mogla zadovoljiti.
Potrebno nam je stalno obnavljanje, jer inače ne možemo održati duhovnu snagu. To se ne može postići napredovanjem u znanju; stoga je najvažnije ostati uz Boga. To je mjesto na kojemu se Božja ljubav, ljubav koja djeluje u našim dušama, održava i razvija.
Ako bismo temeljitije spoznali utjehu i radost koja nam je raspoloživa u punini Božje ljubavi, osjetili bismo kako su okolnosti nevažne.
U božanskome biću postoje dvije beskrajne savršenosti koje Duh Sveti izražava na slijedeći način: Bog je ljubav i Bog je svjetlo. Te dvije strane njegove slave ne treba brkati, jer su obje jednako važne. Svaka od njih očituje se u Božjim postupanjima i putovima s čovjekom. Božja ljubav pristupa mu u karakteru milosti, budući da je iskazivanje te milosti nužno zbog njegovog grešnog stanja. Svjetlost se pak očituje u neizmjernoj svetosti koja odbacuje zlo i osuđuje ga. Na križu su se savršeno očitovala oba ta vida Božje slave; putem križa je Bogu omogućeno da spasi grešnika, odstranjujući grijeh putem pomirbene smrti Otkupitelja. Novi život koji je vjerniku udijeljen Svetim Duhom i kojega je on primio vjerom, ima značajke svog izvora. On je od Boga; on ljubi, i tako dokazuje svoje božansko podrijetlo: „Tko ljubi, rođen je od Boga i poznaje Boga“ (1 Iv 4,7). Ljubav je, dakle, plod i očitovanje božanske naravi, koja u nama ima iste osobine kao i u Onome koji je ovdje dolje bio njezin savršen izraz. Druga temeljna karakteristika božanske naravi, svjetlo, čini otkupljene djecom svjetla, pozvane da očituju to svjetlo putem plodova koje ono proizvodi: „Jer je plod svjetla u svakoj dobroti, i pravednosti, i istini“ (Ef 5.9).
„Moj sin ... izgubljen bijaše i nađen je“ – to je suština usporedbe iz Luke 15. Nije bilo najvažnije to što je sin pretrpio, nego ono što je otac izgubio. On je taj koji je trpio; on je taj koji je izgubio. Ovca se bila izgubila: Tko je snosio gubitak? Pastir. Novčić se bio izgubio: Tko je snosio gubitak? Žena. Sin se bio izgubio: tko je snosio gubitak? Otac.

Marc Tapernoux (iz knjige "Ukorijenjeni i utemeljeni u Njemu")

Kad moramo čekati

Čekam na GOSPODINA, duša moja čeka, i u riječ njegovu ja se uzdam. Duša moja čeka na GOSPODINA više negoli oni što jutro iščekuju; kažem, više negoli oni što jutro iščekuju. (Psalam 130,5.6)
Nego se u svemu preporučamo kao Božji poslužitelji: u velikoj strpljivosti. (2. Korinćanima 6,4).

Kako često u životu moramo čekati! Kao djeca čekamo da odrastemo, kasnije čekamo na zaposlenje, čekamo bolje dane, čekamo ozdravljenje, čekamo u redu na kasi, čekamo kod zubara, ili čekamo jednostavno na semaforu – dok se crveno svjetlo ne promijeni u zeleno. Jedno ispitivanje u SAD-u navodno je pokazalo da Amerikanac prosječno provede pet godina svog života strpljivo čekajući u redovima! Ako smo pak kršćani k tome treba dodati jednu, još važniju vrst čekanja: čekanje na spoznaju Božje volje i njegove upute.
S obzirom da je čekanje neizbježno, pojavljuje se pitanje: Kako trebam čekati? Ako želim biti dobar svjedok Gospodina Isusa, ne bih li trebao strpljivo čekati ne žaleći se? I svakako, ne besposleni, jer uvijek se možemo baviti nečim što je dobro. Pozitivan stav sprječava nas u sklonosti da postanemo živčani, razdražljivi ili plašljivi. Čekanje se može iskoristiti na dobar način: mogu razmišljati o nekom biblijskom stihu kojeg se upravo sjetim, ili pročitati nekoliko redaka u malom Novom zavjetu kojeg uvijek imam kod sebe. Mogu učiniti i još nešto pozitivno: Mogu se moliti i slaviti Boga za sve što mi daje i za njegovo divno spasenje u Isusu Kristu. Mogu mu izložiti sve moje potrebe ili poteškoće mojih prijatelja i susjeda, te moliti za spasenje onih koji ga još ne poznaju kao svog Spasitelja.
Iskoristimo vrijeme iskupljujući pogodno vrijeme, jer su dani zli (Ef 5,16). Danas je dan kada trebam živjeti za Gospodina i Njemu na slavu!

Uska vrata i tijesan put

Uđite na uska vrata; jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji na njih ulaze: jer uska su vrata i tijesan je put koji vodi u život i malo ih je koji ih nalaze. ... Isus Krist … i nema ni u kome drugom spasenja. Matej 7,13.14; Djela 4,10.12

Osobe koje su prošle teške kušnje, ponekad kažu da je put do Boga težak križ za nositi. Ta misao može biti utješna, no neistinita je. Patnje kroz koje prolazimo, možda i s najvećom pokornošću, ne otvaraju nam Nebo. Jedino smrt Gospodina Isusa Krista otvara Nebo ljudskome rodu. Ono je prebivalište Boga ljubavi (Hebrejima 9,22). Bog je na Zemlju poslao svog Sina, kako bi On okajao grijehe svih koji se pouzdaju u Njega. Isus je jedini put u Nebo.

Zbog toga put k Bogu ne može biti križ koji treba nositi. Isus Krist je put. On je sâm rekao: “Ja sam put … nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni” (Ivan 14,6).
Kako možemo naći taj put? Jednostavno tako da uđemo na uska vrata o kojima govori evanđelje po Mateju. Tijesan je, jer moramo odbaciti svoje zahtjeve te spoznati svoj ponos, sebičnost i grijehe.
Uska vrata vode na novi put, na stazu vjere u Krista. Poanta nije u ispunjavanju religijskih obreda, nego samo i jedino u prihvaćanju Isusa u svoj život i povjeravanju njegova daljnjeg smjera Njemu. Ako shvaćam da me On toliko ljubio da je umro kako bi odnio moje grijehe, trebao bih imati goruću želju da ga slušam i pokoravam mu se.

Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme"

"Okrenite se"

Pokajte se, dakle, i obratite da se izbrišu vaši grijesi. (Djela apostolska 3,19)

Znanstvenici su kod goluba otkrili sustav navigacije u živčanim ćelijama. Takozvani neuroni u moždanom deblu pretvaraju geomagnetne informacije u neku vrst GPS sustava. Golubovi tako uz pomoć svoje ugrađene navigacije sigurno lete ka cilju.
 
U cestovnom prometu uglavnom nije pogrešno osloniti se na navigaciju. Ali navođenje „Okrenite se“, u pravilu zanemarujemo.

Božji poziv na promjenu smjera vrijedi za sve ljude. Moramo se okrenuti od grijeha i samovolje te krenuti prema živome Bogu. Onda će nas on prihvatiti, oprostiti nam svu krivnju, upotrijebiti nas za to da mu poslužimo i naposljetku nas dovesti u svoju slavu.

Nemoj biti tvrdoglav kada te Bog poziva da promijeniš smjer.

Božje čekanje

Kada je (Isus), dakle, čuo da je (Lazar) bolestan, ipak je ostao još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Ivan 11,6

Ova nam tvrdnja na prvi pogled izgleda neshvatljiva: nakon što su Lazarove sestre iz Betanije poslale Gospodinu Isusu vijest o bolesti svoga brata, on je ostao još dva dana ondje gdje se nalazio. Ne bi li bilo bolje da je odmah krenuo? Nisu li oni koje je volio i koji su voljeli Njega bili u nevolji? Njegovo je srce uvijek bilo tako puno sućuti pa bismo očekivali da će krenuti u pomoć čim to bude moguće.
Ali Isus, koji zna sve unaprijed, sačekao je i tek potom, očigledno prekasno, došao u Betaniju. Lazar je bio umro i već je četiri dana ležao u grobu.
Sestre su bile uvjerene da Lazar, da je Isus bio prisutan, ne bi bio umro. Zašto je, onda, otezao s dolaskom? Zašto nije došao ranije? Zašto moraju žalovati? Zaista, zašto Bog ne odgovara trenutno na molbe svoje djece? Zašto ih često pušta da čekaju? Jedno je sigurno: On ne oteže zato da bi mučio svoju djecu – jer ih previše voli!
Dizanje Lazara od mrtvih trebalo je biti znak koji će otkriti slavu Božju i potvrditi da je Isus Sin Božji. Sestre i svi prisutni trebali su biti svjedocima Isusove veličine i snage. Ne bi imali to iskustvo da je Isus bio djelovao trenutno. Gospodin Isus nam želi iskazati blagoslov, čak i u našim nevoljama. On ne mijenja okolnosti na brzinu ili onako kako bismo mi to htjeli. No budući da svoju ljubav dokazuje u i putem svake okolnosti, daje nam da sve vidimo u drugačijem svijetlu, tako da upremo svoj pogled u Njega.

Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme"

Maršalova bilješka

I  reče  on:  “GOSPODIN  je  moja  stijena, i moja utvrda, i moj izbavitelj.” 2. Samuelova 22,2

Bila je to samo kratka bilješka, tek nekoliko riječi na ruskom; čovjek bi je mogao baciti i zaboraviti. Zašto je onda postala tako poznata?

Ukratko je prikazala cijeli jedan život. Pisalo je: “Uništeno je sve što sam zastupao u životu.” To je bio napisao ruski maršal Akhromeyev u kolovozu 1991. godine, kada se u nekoliko tjedana raspao Sovjetski savez.

Taj režimski tvrdi orah opirao se koliko god je dugo mogao, ali je sve bilo uzalud. Stoga je na tom listiću napisao rečenicu kojom je iskazao svoje gorko razočaranje. Je li, onda, čudno što si ne neposredno nakon toga oduzeo život? Akhromeyev je počinio jednu pogrešku koja je, koliko god uobičajena, sudbonosna: svoj je život bio sagradio na nečemu nepostojanom i nepouzdanom. U njegovu slučaju to je bio komunizam i Sovjetski savez. Kod drugih je to njihova karijera, poduzeće, sport, glazba, tehnologija, znanost, i tako dalje. Što je to u tvome slučaju?

Gradi svoj život sigurnome temelju koji se neće srušiti kada se pogorša tvoje zdravlje ili političke i gospodarske okolnosti. Bog ti daje ovaj savjet: sagradi kuću svoga života na stijeni, a ne na pijesku. Ta stijena je Gospodin Isus Krist. Ako si mu pridružen iskrenom vjerom, nikada se – za razliku od maršala Akhromeyeva – nećeš razočarati.

Iz dnevnog čitanja „Dobro Sjeme“

Kratak posjet kod Joba

Otiđimo na kratko u posjet Jobu. To što smo čuli o njemu užasno je. Bogobojazan čovjek izgubio je kuću i imanje, a uz to i djecu. Kakav težak udarac sudbine! I sada jadnik sjedi u pepelu kao omamljen. Od glave do pete prekriven je čirevima, i krajnje nesretan. Njegovoj boli nema granica, njegovoj potištenosti nema kraja. Ne osjeća više tlo pod nogama. Kakve li zdvojnosti! Udaren po duši i tijelu čezne još samo za brzim svršetkom svog života. Supruga ga navodi na grijeh govoreći mu: „Prokuni Boga i umri.“ Njegovi su prijatelji bijedni tješitelji. Drže pametne govore. Onime što predbacuju jadnome Jobu samo povećavaju njegovu užasnu bol. „ O Bože, ne razumijem te više. Čime sam ovo zaslužio? Zašto baš ja? Bože, zašto šutiš u mojoj bijedi? Ne vidiš li moju nevolju? Zašto ne čuješ moje vikanje …?“ Skriveni povik nečujno odjekuje u labirintu njegove uzburkane duše.
Nije li Jobov doživljaj osobito dramatičan? Najradije bismo mu doviknuli: „Jobe, vjerni slugo GOSPODINOV, slušaj ovo: Iza svega što te trenutno tako neizmjerno zbunjuje i baca te u ponor zdvojnosti, ne stoji nitko drugi doli sâm Sotona.“ Da bismo razumjeli borbu između svjetlosti i tame, između Boga i Sotone i Joba koji pati, treba taj događaj pročitati u cijelosti. Ipak, neka je hvala GOSPODINU, Jobov završetak je slavan. Ali kada je došlo do preokreta na dobro? Kada je Bog preobratio Jobovo sužanjstvo?
„I preobrati GOSPODIN Jobovo sužanjstvo kad se pomolio za svoje prijatelje“ (Job 42,10). Želi li Gospodin Isus možda i nama reći da svoje molitve trebamo usmjeriti u potpuno drugom smjeru? Da smo se možda predugo kukajući vrtjeli oko vlastitih potreba? Možda još nismo naučili predati se samo u Njegove svemoćne ruke? Značajno je to što se Jobovo stanje promijenilo u onom trenutku kad se sasvim predao Bogu i počeo moliti za svoje prijatelje. Čovjek koji pati prolazeći kroz kušnje moli za druge. Job je oslobođen od samoga sebe. Postao je slobodan za divnu službu zastupanja u molitvi. Čovjek bi mogao pomisliti: „Jobe, budeš li se tako ponašao, negdje ćeš posrnuti. Ne bi li sada morao misliti na sebe?“ Potpuno pogrešno. Job nije posrnuo. Naprotiv, sve je postalo slavnije negoli prije.
Je li tvoja iskrena čežnja da te Gospodin sasvim iznova postavi blagoslovom za druge? Onda počni moliti za svoje prijatelje. Moli za sve s kojima te Bog dovede u dodir. Tada nećeš moći prestati čuditi se onome što je Bog pripremio za tebe.

Manfred Paul (iz knjige "Im Aufwind leben")

Tvoji dani, tvoja snaga

„Kao tvoji dani, takva će biti i tvoja snaga“
Ponovljeni zakon 33,25

Jednom je neki čovjek, koji je bio ozbiljno nastradao, upitao liječnika: „Doktore, koliko dugo ću morati ležati ovdje?“ Odgovor je glasio: „Samo dan po dan“, i bolesnik je iz toga naučio dragocjenu pouku.
Istoj toj pouci Bog je poučavao svoj narod, i ljude u svim razdobljima od tada, putem načina na koji je skrbio za Izrael tijekom njihova putovanja pustarom. Narod je trebao „svaki dan skupiti onoliko koliko mu treba na dan“ (Izlazak 16,4). Mana je padala dan za danom, svakoga dana dovoljno za taj dan; i ništa više, ni išta manje.
Tako Bog ni nama nije obećao: „Kao tvoji tjedni“, ni: „Kao tvoji mjeseci“, nego: „Kao tvoji dani, takva će biti i tvoja snaga.“ To znači da je milost od ponedjeljka za ponedjeljak, milost od utorka za utorak, i tako dalje. Zašto bismo se onda uznemirivali zbog sutrašnjice? Gospodin nam je osobito poručio da „ne budemo zabrinuti za sutra“ (Matej 6,34). Pravilo je da treba živjeti dan po dan, živjeti životom pouzdanja. Zakon božanske milosti je „dosta (je) svakome danu“. Zakon božanskoga oslobođenja je „pomoć koja se lako nalazi“ (Psalam 46,1). Zakon božanskoga vodstva je „korak po korak“. Onaj tko noću hoda po mračnome putu noseći svjetiljku u ruci, vidi samo jedan korak ispred sebe. Kada učini taj korak, i svjetiljku pomakne jedan korak naprijed, i to mu osvijetli slijedeći korak. Na kraju sigurno stigne do cilja, a ni jednom nije zakoračio u tamu. Sav mu je put bio osvijetljen, iako mu je u svakom trenutku bio osvijetljen jedan jedini korak. To je Božji način vodstva – korak po korak.
Blagoslovljena je tajna živjeti dan po dan. Svatko će izdržati nositi svoj teret, kako god bio težak, do svršetka dana. Svatko će moći obavljati svoj posao, kako god bio težak, za jedan dan. U Božjoj snazi svatko može do zalaska sunca živjeti u pouzdanju, ljubavi i čistoći. I to je sve što život, zapravo, jest za nas – samo jedan kratak dan.

A. J. Pollock, iz dnevnog čitanja „The Lord is Near“

Što dolazi poslije smrti?

Trenutno na svijetu živi više od sedam milijardi ljudi. Razumljivo je da u tom silnom mnoštvu postoje vrlo različiti ljudi. Premda su ljudi tako različiti, ipak postoji nešto što vrijedi jednako za sve:

Nitko ne dvoji o tome da svatko mora umrijeti!

No, mladi ljudi sigurno ne misle na to tako često. Možda je i neugodno baviti se time. Pa ipak je zanimljivo da bi svaki čovjek volio znati što se događa poslije smrti.

A VI?

Imate li konkretnu predodžbu o tome što se događa poslije smrti?

Bilo bi dobro ako bismo imali pouzdanu informaciju o tome! Pogledamo li u Bibliju, Božju riječ, sam Bog će nam dati odgovor. Biblija govori da smrću čovjeka nije sve završeno! Postoji život nakon smrti.

Pročitajte Evanđelje po Luki 16,19-26!

U događaju kojega je Gospodin Isus tu ispričao, vidimo dva čovjeka koja su živjela vrlo različito. Ali, smrt je jednako pogodila obojicu! I poslije smrti su ta dvojica živjela vrlo različito: Bogati čovjek u mukama, a siromašni Lazar u miru i utjesi. Jasno se vidi, dakle, da ljudi nastavljaju živjeti nakon smrti, i to različito. Postoji, s jedne strane, „Abrahamovo naručje“, te, s druge strane, „Pakao“ (ili Had; od grčkog Hades).

Život poslije smrti traje vječno – nikad se ne završava!

Sada bi svatko morao postaviti goruće pitanje:

O čemu ovisi hoću li nakon svoje smrti doći u zajedništvo s Bogom ili ću vječno morati biti odvojen od Boga?

I kod ovog pitanja trebali bismo upitati onoga tko zna odgovor. Bog nam daje odgovor u svojoj Riječi. I u vezi s ovime pogledat ćemo u Božju riječ, koja nam daje odgovor:

„Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da tko god u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni. Onaj tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a onaj tko ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.“  Ivan 3,16.18

„Zaista, zaista, kažem vam: Onaj tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me poslao, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“  Ivan 5,24

„I izvede ih van i reče: ʻGospodo, što mi je činiti da budem spašen?ʼ Oni mu rekoše: ʻVjeruj u Gospodina Isusa i bit ćeš spašen ti i tvoj dom.ʼ“  Djela apostolska 16,30.31

„Sada, dakle, nema nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu.“  Rimljanima 8,1

Božja riječ nam jasno pokazuje da će svaki čovjek nakon svoje smrti živjeti i dalje. Bog nam pokazuje i to da u vječnosti postoje dva različita mjesta. On je učinio sve da bismo mi, ljudi, imali mogućnost biti kod Njega, i On ne želi da itko propadne. No, ipak, svatko je sam odgovoran da odluči gdje će biti – Bog nikoga ne prisiljava.

Skretnica za Nebo postavljena je ovdje na Zemlji. Poslije smrti nema više mogućnosti skretanja!

 

 „Onaj tko ima Sina, ima život; onaj tko nema Sina Božjega, nema život.“  1. Ivanova 5,12

Što hoćeš da ti učinim?

Što hoćeš da ti učinim?

Marko 10,51

Dan za danom Bartimej je sjedio kraj puta i prosio. Nije mogao vidjeti ništa, čak ni samoga sebe i svoj tužan pogled. No, jedno je ipak znao: Bio je slijep, i dotada se nije našao nitko tko bi mu mogao pomoći.

Odnedavno je slušao čudnovate vijesti o nekom Isusu koji je učinio mnoga čuda i izliječio beznadne slučajeve. A taj Isus je baš danas prolazio pokraj njega! Vikao je tako glasno da su se ljudi razljutili: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“ Isus je bio njegova posljednja nada. Hoće li on čuti tog jadnog prosjaka? Hoće: zapovjedio je da ga pozovu!

Bartimej je došao k Njemu bez okolišanja. Srce mu je snažno lupalo od iščekivanja. A onda je začuo ljubazan glas: „Što hoćeš da ti učinim?“ Bartimej, koji je tako jako trpio zbog svog nedostatka, nije morao mnogo razmišljati što bi si poželio. Ili misliš da je zamolio mnogo novca kako ne bi morao i dalje prositi? Ne, takve drugorazredne stvari nisu ga zanimale. Želio je samo jedno: „… da progledam.“ Što je Spasitelj odgovorio na to? „Vjera te tvoja iscijelila.“ Istog trenutka Bartimej je mogao vidjeti i radosno je počeo slijediti Gospodina. Za njega je počeo novi život.

Jesi li i ti spoznao sebe onako kako te vidi Bog? Je li ti jasno što On misli o tvome životu? Ako nije, još si uvijek duhovno slijep, premda tvoje prirodne oči možda još jako dobro vide. Onda je krajnje vrijeme da i ti, poput Bartimeja, povičeš Bogu i zamoliš ga ti otvori oči da progledaš. Nemoj se zadovoljiti drugorazrednim stvarima! I ne daj da te zadržava Sotona, koji „zasljepljuje “ umove nevjernika kako bi njihove oči ostale zatvorene za Božju slavu i dobru vijest o Gospodinu Isusu

 „Der Herr ist Nahe“, 8. travnja, 2015.

Bog nas poziva na gozbu

Život u sjeni, strahu od smrti
Što imamo od toga?
Pobuna, mržnja, patnja i bijeda
Zar je to konačni cilj?
I dok nas razna pitanja muče
Netko nas poziva: pustite jadikovke i čujte,
Rradost je blizu vas!

Na radnom mjestu, ili u školi, ili na ulici,
Može se naći uzvanik neki
Što teret svoj nosi
Onima koji se trude i žure
Recite: spremno je sve
Onima koji spavaju mirno
Rrecite: vrijeme je!

Ako nas naši prijatelji stari žele zadržati,
Recimo im kome služimo sada,
Na Njega im ukažimo.
Ako se rugaju, nadglasaju nas,
Ako se izderu na nas,
Opet ih tiho, svojim životom
Na gozbu pozivajmo.

Hoće li se put i trud isplatiti
Dok gozba ne počne?
Da, jer ona je već počela za one
Koji su na putu.
Možemo li već sada pjevati i slaviti?
Je li se što promijenilo?
Da, jer Bog će obnoviti zemlju
I već je počeo kod nas.
               ------
Bog nas poziva na gozbu svoju
Kažimo to svima koje putem sretnemo
Bog nas poziva, to čvrsto vjerujmo
Što još čekamo? Što ne krenemo?
Sve ostalo ostavimo.

Prava ljubav

„A sada ostaje ovo troje: vjera, nada i ljubav. Ali najveća je među njima ljubav.“

(1. Korinćanima 13:13)

Tijekom stoljeća Valentinovo je nastalo iz legendi o mučeništvu i korijeni njegova držanja među narodom sežu do 496. godine. To je, naravno, dan kada parovi slave svoju ljubav. Voljeti i biti voljen je divna stvar, ali najveća ljubav koja postoji dolazi od našeg nebeskog Oca.
U Ivanu 3,16 Isus je rekao: „Jer je Bog tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina, da tko god vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni.“ I On je također rekao: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko položi svoj život za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). U grčkom prijevodu Biblije, riječ „agape“ govori o najuzvišenijem obliku ljubavi koji postoji: o ljubavi koja se slobodno daje i ne ovisi o tome hoće li biti uzvraćena ili ne. To je Božja ljubav prema cijelom čovječanstvu, a osobito je izražena u žrtvi njegovog Sina za naše grijehe, čak dok smo još bili mrtvi u svome grijehu.
Ljubav je apsolutni temelj svakog Božjeg djela, i to tako da sve što je učinjeno bez ljubavi gubi svoju svrhu i valjanost. Pavao kaže u 1. Korinćanima 13,1-3: „Ako govorim sve jezike ljudske i anđeoske, a ljubavi nemam, ja sam kao mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proroštva i mogao dokučiti sve tajne i sva znanja, i ako imam vjeru da mogu premještati brda, a ljubavi nemam, ja sam nitko i ništa. Ako bih dao sve što posjedujem i razdijelio siromašnima i predao svoje tijelo da se spali, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne koristi.“ Zatim kaže u poglavlju 14,1: „Slijedite put ljubavi ... „ O tome ovisi učinkovito kršćansko služenje.
Krajnji izraz ljubavi je pobožnost, i to zato jer je Bog ljubav. Upoznati Boga znači voljeti ga, i moramo ga upoznati, ne kao skup naučavanja ili prauzrok svega, nego kao onoga koji voli naše duše, kao onoga čija je ljubav tako stvarna nikada nećemo morati pitati: „Gdje je Bog?“ On se putem svog Duha nastanjuje u našim srcima, a mi otkrivamo uistinu dobrostivog učitelja čija je velika želja je da nas vidi podignute u njegovu slavu, da baštinimo njegovu vlastitu dobrotu. Isus voli svakoga, a njegova ljubav je plod Duha kojega On nastoji proizvesti u nama. To je ono što nas mijenja i teče kroz nas da bi dotaklo i promijenilo i živote drugih. I kroz Njegovu ljubav dolazimo do spoznaje što život na zemlji zapravo jest.

www.livingtruth.ca

Ispravan stav srca

Farizej je stajao i ovako se u sebi molio: Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: izrabljivači, nepravednici, preljubnici, ili kao ovaj carinik.

Luka 18,11

Isus je usporedbu o farizeju i cariniku ispripovijedao ljudima koji su se uzdali u sebe te se smatrali vrlo pravednima i prezirali druge.

Mi, ljudska bića, skloni smo vidjeti zlo samo u drugima: u pijancu koji tuče ženu, u preljubniku – oni su grešnici. Tako je farizej iz naše usporedbe svoj život usporedio s životima drugih i spomenuo sve što on vidio u njima. Nabrojio je sva svoja dobra djela i zaodjenuo se samohvalom u molitvi zahvaljivanja – i time je sâm sagriješio. Njegovi grijesi bili su uznositost, samopravednost i preziranje drugih. Nemojmo zaboraviti da Bog uzima ozbiljno svaki pojedini grijeh; On ga mora osuditi, bio on po našem mišljenju velik ili beznačajan. Ništa ne može izbjeći Njegovu nepogrešivu oku: nijedna nečista misao, nijedna „bijela“ laž i nijedno nepravedno djelo, nepravde koje nama izgledaju bezazlenima zato što ih svatko čini ili zato što nikome ne čine nažao.

Carinik na kojega je farizej gledao tako prezrivo imao je ispravan stav srca. On sebe nije uspoređivao s drugima; prepoznavao je svoje pravo ja u Božjem svjetlu i, kao grešnik, molio za milost. Stoga mu je Bog mogao oprostiti. On je napustio hram „opravdan“ (red. 14), za razliku od farizeja, koji se pouzdao u vlastitu pravednost, ali je od Božjeg opravdanja bio dalje negoli ikada.

Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme" © GBV Dillenburg GmbH

Mnogo razloga za zahvalnost

Kad bi se nekom nezahvalniku reklo neka nabroji sva Božja dobročinstva, znao bi navesti barem dva ili tri. Malo je onih kojima bi trebalo nešto više papira da naprave takav popis. No to je sve zbog naše zaboravljivosti i zbog našeg površnog poimanja; a ne bi bilo bolje ni da sve naše duhovne snage budu razvijene i posvećene, kao što će to biti u zemlji savršenih. Ali ako samo malo pomnije promislimo, zapanjujuće je koliko Njegovih dobročinstava ćemo pronaći. Ponizno srce pročišćuje oko te ono vidi stotine stvari koje ranije nikada nije primijetilo.

Upravo sam napustio bolničku sobu i zapisujem još svježe utiske. Veliko je dobročinstvo kad možeš promijeniti položaj u postelji. Smijete li se tome? Mislim to sasvim ozbiljno. Jesi li se ikada pokušao okrenuti u postelji i pritom primijetio da si potpuno bespomoćan? Jesu li te drugi podigli i je li ti njihova pomoć jedino otkrila tužnu činjenicu da te moraju vratiti u prethodni položaj koji je, premda loš, ipak bio bolji negoli bilo koji drugi? Nemoj se smijati, nego me i dalje pažljivo slušaj.

Veliko je dobročinstvo kad noću možeš prespavati jedan sat. Možda odeš u postelju misleći da nećeš ni otvoriti oči u slijedećih sedam ili osam sati; ali neki ljudi znaju što to znači uzaludno, iz noći u noć, čekati san.

Kako je dragocjen jedan sat sna kad ga dobijemo između dugih, bolnih dana i noći! To je poput komadića plavog neba među crnim olujnim oblacima. Ja sam više zahvaljivao Bogu za takve kratke sate počinka negoli za čitave tjedne normalnog sna.

Kako li mi je često bilo dobročinstvo to kad sam imao teške bolove samo u jednom koljenu, a ne istodobno u oba; kad sam mogao stati na nogu, pa makar samo na trenutak! Kako velikim dobročinstvom sam osjećao ono kad sam opet sâm mogao prijeći iz postelje u naslonjač i iz naslonjača natrag u postelju!

No nije li, zapravo, djetinjasto ovako nasumce nabrajati Božja dobročinstva? Po kojem se načelu pritom ravnamo? Dobročinstvima nazivamo ono što nam je ugodno i što nam se sviđa. To svakako jesu dobročinstva, ali ništa manje od toga nije i ono što nam se ne sviđa, što nam stvara nevolje ili nas ruši na tlo.

Ljubav koja nas odgaja ne prepoznajemo tako lako kao dobročinstvo; pa ipak, često u boli ima isto toliko božanske ljubavi kao u radosti, u udarcima kao i u tješenjima.

Želimo li nabrojati sva Božja dobročinstva, moramo tu ubrojiti i boli i bolesti. Oboje nam treba poslužiti na korist; zato se neću žaliti na nevolje. One su gorke, to priznajem, ali su i jako slatke.

Mi smo sasvim okruženi Božjim milostima i dobročinstvima, čak i ako naš život izgleda poput šume pune trnovita grmlja. No osluhni na tren: nije li on, također, pun ljupkog pjeva ptica, poput onog iz raja?

C. H. Spurgeon

Pravilno započinjanje dana

Ništa nije tako mudro i korisno kao započinjanje dana:

• s otvorenim srcem za djelovanje Svetog Duha,
• s otvorenim ustima za štovanje Oca
• s otvorenom Biblijom da bi se u njoj pronašlo Gospodina Isusa.

Strijela dugo zadržava smjer koji joj je odredila ljudska ruka.

Posuda rijetko izgubi miris one tvari koja se prva nalazila u njoj.

Blagoslov u jutro dobitak je za čitav dan: on posvećuje tvoj rad tijekom čitavog dana i daje ti san za laku noć.

Žeđ za Bogom

O, Bože, ti si Bog moj; zarana ću tebe tražiti: za tobom žeđa duša moja, za tobom čezne tijelo moje u zemlji suhoj i žednoj, gdje nema vode; Da gledam tvoju snagu i slavu tvoju, kao što te gledah u svetištu.

Psalam 63,1.2 ˂2.3˃

Bože, moj Bože, žedan sam za tobom. Čeznem za tvojim djelovanjem i govorom. Već sam te tako često iskusio. Na tome sam ti beskrajno zahvalan. Ali želim te iskusiti još više i više, i još intenzivnije. I zato te tražim. Započinjem dan s tobom, ali želim te iskusiti tijekom čitavog dana.

U nedjelju sam te mogao promatrati. Mogao sam imati zajedništvo s tobom i osjetiti tvoju blizinu. Vidio sam tvoju ljubav u tome što si svoga ljubljenoga Sina, mojega Gospodina Isusa, poslao na ovu zemlju i na križ Golgote. Da, ti si ljubio mene sasvim osobno, i to me duboko dira.

Sada je preda mnom novi tjedan, koji mi se čini poput suhe i bezvodne zemlje. Moj Bože i Oče, ovo je moja želja i molitva: Pođi sa mnom u ovaj tjedan. Moja duša žeđa za tobom i zajedništvom s tobom. Ne želim samo nedjeljom doživjeti tebe i tvoje djelovanje , nego i svakoga dana u ovome tjedna. Također i u okolnostima u kojima se ne želi ništa čuti ili znati o tebi, ili se uopće ne računa na tebe. U svim okolnostima svoga života želim vidjeti tvoju snagu i tvoju slavu. Želim iskusiti da ti proslaviš samoga sebe, da postaneš uzvišeniji meni i drugima. Daj mi odgovor i pošalji mi osvježenje u ovu sušnu zemlju.

„Jer dobrota tvoja bolja je od života, moje će te usne slaviti“ (rd. 4). Neka to postane i moje iskustvo!

Iz dnevnog čitanja „Der Herr ist nahe“ (2. veljače, 2015) © CSV Hückeswagen

O vjeri

Nevjera radije gleda na napore neprijatelja da omete ostvarenje Božjih namjera, negoli na Božju moć da ih ostvari. Vjera pak gleda na Božju moć. Stoga ona pobjeđuje i uživa stalan mir. Ona se bavi Bogom i njegovom nepogrešivom vjernošću. Ne oslanja se na nepouzdan pješčani temelj ljudskih djelovanja i zemaljskih utjecaja, nego na nepomičnu stijenu vječne Božje riječi. To je sveto i pouzdano počivalište vjere. Što god da dođe, ona ostaje u tom svetištu snage.

Da su Izraelci „gledali na ono vidljivo“, što bi vidjeli? Faraonov gnjev, okrutne nadglednike, teške terete, naporne radove, okrutno ropstvo, žbuku i opeku. Što je pak bilo „ono nevidljivo“? Božja vječna namjera, Njegovo pouzdano obećanje, približavanje dana spasenja, „upaljena svjetiljka“ Jahvinog izbavljenja. Kakve li divne suprotnosti! Jedino vjera može to pojmiti. Ništa drugo osim tog dragocjenog načela vjere nije moglo osposobiti jadne i potlačene Izraelce da odvrate pogled od zadimljenih egipatskih peći i upere ga prema zelenim poljima i vinogradima zasađenim brežuljcima zemlje kananske. Jedino je vjera u tim potlačenim robovima, koji su se mučili pečenjem opeke u Egiptu, mogla prepoznati nasljednike spasenja i one za koje je nebo imalo osobito zanimanje i naklonost.

Tako je to bilo onda, a tako je i danas. „Jer po vjeri hodimo, ne po gledanju“ (2.Kor 5,7). „Još se nije očitovalo što ćemo biti“ (1.Iv 3,2). „Naseljeni smo u tijelu, iseljeni od Gospodina“ (2.Kor 5,6). Činjenica je da smo u Egiptu, no ipak u Duhu smo u nebeskom Kananu. Vjera dovodi srce pod upliv onog božanskog i nevidljivog te mu omogućuje da se izdigne iznad svega ovozemaljskog, iznad ovog područja „u kojem vlada smrt i tama“. Divna je ta jednostavna djetinja vjera koja boravi na čistom i vječnom izvoru istine te iz njega pije osvježavajuće gutljaje koji podižu klonuli duh i novog čovjeka opskrbljuju snagom za daljnji put!

Vjera može čvrsto stajati promatrajući kako se Sotona razmeće obiljem svoje snage. Ona se može osloniti na Božju snagu uskrsnuća. Ona može imati ovaj stav kod groba voljene osobe, te iz usta onoga koji je „uskrsnuće i život“ primiti uzvišenu sigurnost u slavnu besmrtnost. Ona zna da je Bog jači od Sotone i zbog toga može mirno očekivati potpuno očitovanje te nadmoćne snage te tako očekujući zadobiti pobjedu i mir.

Vjera poduzima smjele i uzvišene letove u područja koja su daleko udaljena od ove naše zemlje smrti i pustošenja. Njezino orlovsko oko može probosti tamne oblake koji se nadviju nad grobom i promatrati Boga uskrsnuća koji, u jednom drugom području kojeg ne može dosegnuti ni jedna strelica smrti, prikazuje konačne rezultate svojih vječnih nauma. Može stajati navrh „Stijene vjekova“ slušajući u svetoj pobjedi kako vali smrti udaraju o njezino podnožje.

C.H.M.

Pogled prema gore

Što bi radije odabrao, gladak i ravan put, ili tako neravan i teško prohodan put da je Gospodin prisiljen pokazivati ti svoje lice na svakom koraku?

Siguran sam da je za nas bolje da se na kormilu našeg života nalaze božanska mudrost i ljubav te odlučuju za nas, negoli da mi sami moramo odlučivati za sebe.

G. V. Wigram

Vrijednost ljudske duše

cross.tv - Vrijednost ljudske duše
William MacDonald, Zagreb 1970. prijevod Johnny Vacek