Biblijski tekst:
Daniel 8,9-25: Kralj divlja izgleda
Daniel 11,36-45: Samovoljan kralj
U ova dva odjeljka riječ je o dvije sasvim različite osobe, koje su međusobni ljuti protivnici. Prvi kralj (kralj divlja izgleda) predstavlja izdanak iz jednog od četiriju dijelova raspadnutog trećeg svjetskog carstva kojim je vladao Aleksandar Veliki. Drugi kralj predstavlja vladara Izraela u posljednjim danima, neposredno prije povratka Isusa Krista. Premda će oni u tim danima biti suprotstavljeni više negoli ikada ranije (kralj sjevera identičan je kralju divljeg izgleda), ipak, u odnosu na Boga, oni imaju potpuno iste značajke.
Prvi će postati velik i uzvisiti se, napredovati i osvajati, ali neće mirovati dok ne uništi i obeščasti Božje svetište. Božje svetište je mnogo puta bilo obeščašćeno, ali „grozota koja pustoši“ (Dan 11,31; 12,11; Mt 24,15) tek treba doći.
Drugi je vladar Izraela, koji će se, kao što su to često činili i vladari Izraela u prošlosti, kolebati oko toga s kim da sklopi savez. No, s kim god da sklopio savez, taj savez će biti po načelu: „Govorit će laži sjedeći za istim stolom“ (Dan 11,27). Njegove su značajke: postupat će po svojoj volji, sebe će uzvisiti, uzveličat će sebe povrh svakoga boga, i govoriti zapanjujuće riječi protiv Boga nad bogovima (Dan 11,36).
Kod oba ta kralja, kao i kod malog roga iz Daniela 7, koji predstavlja poglavara obnovljenog Rimskog carstva (odnosno njegovog zapadnog dijela), vidimo iste značajke: samovolju, oholost, pobunu protiv Boga i svega što je Božje, bilo na zemlji ili na nebu.
No povijest svjetskih carstava i njihovih vladara nije drugačija od povijesti čovječanstva ili čovjeka općenito. Kod svakoga od nas se nalaze ovi elementi i teže ka tome da se razvijaju i da dosegnu svoj vrhunac. Svi smo mi u opasnosti od samovolje, od uzdizanja samih sebe, i od pobune protiv Boga. Postoji samo jedan lijek za nas: „Pokorite se, stoga, Bogu!“ (Jakovljeva poslanica 4,7). Naravno da to nije tako jednostavno, jer iza svake samovolje, iza svakog uzdizanja samoga sebe stoji đavao. Zato Jakov dalje veli: „Oduprite se đavlu i on će pobjeći od vas.“ Nitko neće imati isprike da nije mogao. Ako Božja riječ kaže „pokorite se“, „oduprite se“, „približite se“, „očistite ruke i srca“, „ražalostite se“, „ponizite se“, onda znači da se podrazumijeva da to možemo učiniti. Kada pak mi učinimo svoje, imamo jamstvo da će i Bog učiniti svoje. On će se približiti nama i On će nas podići.
„Približite se Bogu i on će se približiti vama. Očistite svoje ruke, grešnici, i pročistite svoja srca, neodlučni. Ražalostite se, i tugujte, i plačite: smijeh vaš neka se pretvori u tugovanje i radost vaša u žalost! Ponizite se pred Gospodinom i on će vas podići!“ (Jakovljeva poslanica 4,8-10)
DL
Biblijski tekst: Daniel 6 i 7
Bog je ponizio prvog velikog svjetskog vladara Nebukadnezara, kako bi njemu, ali i svim ljudima koji žive na zemlji, pokazao da „Svevišnji vlada u ljudskome kraljevstvu i daje ga kome god hoće“ (Dan 4,17a.32b). No Bog želi postići i više od toga, naime, da se ljudi (i vladari i obični ljudi) ponize pred njim i poslušaju ono što im On govori u svojoj riječi – Bibliji. Kod Nebukadnezara je to postigao, jer je on shvatio da Bog može poniziti one koji hode u oholosti (Dan 4,37b). Kod Belšazara to nije postigao. On je zanemario sve Božje opomene. A što je s ostalima?
U šestome poglavlju Danielove knjige vidimo vladara sljedećeg velikog carstva, Darija, koji je potpisivanjem propisa o zabrani molitve bilo kojem Bogu ili čovjeku osim kralju, to jest njemu samome, pokazao veliku oholost. Nakon što je shvatio da je pogriješio, otišao je u drugu krajnost. Smatrao je da mora narediti „da na svakom području njegova kraljevstva ljudi dršću i strepe pred Danielovim Bogom“. Možda nam se to može činiti pozitivnim, ali nije li to govor iste one oholosti koja je bila zabranila molitvu bilo kojem Bogu ili čovjeku osim njemu samome? Iz njegovog priznanja u Danielu 6,26.27 vidi se da je kod njega došlo do izvjesne promjene, ali nemamo nedvojbenog svjedočanstva da je došao do onog spoznanja do kojega je bio došao Nebukadnezar.
U sedmome poglavlju prikazana nam je vladavina nad svijetom s Božjeg stanovišta. Premda je Bog taj koji vlada u ljudskom kraljevstvu i daje ga kome god On hoće, vladari četiriju velikih svjetskih carstava prikazani su kao zvijeri. Pritom vidimo postepeni razvoj od zla prema goremu. Prvoj je još bilo „dano srce čovječje“ (Dan 7,4), druga je imala samo „tri rebra u gubici“ i rečeno joj je „požderi mnogo mesa“ (Dan 7,5), a treća je monstrum koji „ždere i lomi a ostatak gazi nogama“ (Dan 7,7b). A onda se iz te četvrte zvijeri pojavljuje „mali rog“ (Dan 7,8), koji će postati „krupniji negoli njegovi drugovi“ (Dan 7,20) i koji će pokazati dotad neviđenu oholost. Imat će uvid u sve („oči kao oči čovječje“) govorit će „velike riječi protiv Svevišnjega i promišljat će da promijeni vremena i zakone“. Nabukadnezar je imao zlatan kip a Belšazar se nije libio uzeti zlatno posuđe iz Hrama za svoju razuzdanu gozbu. Ali ovaj će se okomiti na „vremena i zakone“ – na ono što ni jedan vladar u povijesti do sada nije mijenjao (misli se na temeljne zakone). A zašto? Zato što je njegov napad usmjeren na svete (Dan 7,21.25) i na samog Svevišnjega (Dan 7,25). Okomit će se, dakle, na sve ono što zvijer dosad još nije izgazila. Njegova osuda je kratko opisana u 26. retku: „Ali će sud sjesti“.
Kakva besmislica, možda ćemo pomisliti, pa trebao je znati da neće uspjeti u tome. Naravno da jest, ali on to nije htio znati. Tako daleko može odvesti ljudska oholost. I danas mnogi ljudi znaju za još jedan „sud koji će sjesti“, naime, sud pred velikim bijelim prijestoljem (Otkrivenje 20,11), koji se često naziva „posljednji sud“ ili „sudnji dan“. No ipak ništa ne poduzimaju da ne moraju doći na taj sud. Znaju da je „ljudima određeno jedanput umrijeti, a nakon toga dolazi sud“ (Hebrejima 9,27).
Božja riječ jasno govori kako možeš izbjeći taj sud, i kako možeš već danas biti siguran da nećeš morati doći na njega. Trebaš se poniziti pred Bogom, priznati mu svoje grijehe i zamoliti ga da ti pokloni vjeru u Gospodina Isusa Krista, da u Njemu možeš vidjeti svoga Spasitelja – svoga Zamjenika, koji je bio osuđen i podnio pravednu kaznu i za svaki tvoj grijeh, za koji bi inače ti trebao biti osuđen pred Bogom. Učini to, a onda ćeš vidjeti da će i Bog učiniti svoj dio. Bog još nikoga nije razočarao ili odbacio, tko je k njemu došao u iskrenom kajanju i priznanju svoje grešnosti. Učini to još danas, jer bi sutra moglo biti prekasno. Pred velikim bijelim prijestoljem će biti prekasno za kajanje!
„Onaj tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a onaj tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti život, nego gnjev Božji ostaje na njemu“ (Ivan 3,36).
„Onaj tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me poslao, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život“ (Ivan 5,24).
„Ovo napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni" (1. Ivanova 5,13).
DL
Biblijski tekst: Daniel 5
„A ti … nisi ponizio svoje srce, premda si znao sve to“ (Dan 5,22)
Nakon Nebukadnezarove smrti kraljem je postao njegov sin Nabonid. Budući da je bio bolestan, njegov sin Belšazar bio je suvladar i, zapravo, stvarni vladar carstva. Zato se u biblijskom tekstu i naziva Nebukadnezarovim sinom (premda mu je bio unuk). Mnogi smatraju da je ta dioba vlasti dovela do slabljenja Babilonskog carstva. Bog nam pak pruža uvid u moralnu pozadinu koja je dovela do pada tog carstva. Nebukadnezar je svojim bolnim iskustvom došao do vrijednih spoznaja o Bogu i sebi. Nije to bilo nešto skriveno ili tajno, nego nešto o čemu je znao cijeli Babilon, a pogotovo kraljeva obitelj. Vidimo kako se kraljica (vjerojatno Nabonidova supruga, to jest Belšazarova majka) odmah sjetila Daniela i njegovih tumačenja snova. Zato je Božja poruka Belšazaru bila nedvojbeno jasna: „Premda si znao sve to“.
Belšazar je primjer čovjeka koji omalovažava i prezire Božje djelovanje u svome životu i spoznaje o Božjem djelovanju u životima drugih. Zbog toga, nažalost, za njega nije više bilo lijeka. Nebukadnezar je zbog svoje oholosti morao izgubiti svako ljudsko dostojanstvo (Dan 5,21a), ali kod njega je postojala mogućnost za povratak (5,21b). No kod Belšazara to nije bilo moguće. Njegova spoznaja bila je veća od Nebukadnezarove, ali je pokazao još veću drskost (5,2-4.23). Stoga je Belšazarov slučaj opomena svakome tko zna, ali prezire to što zna.
Nužno je uložiti svu energiju da postupamo po spoznaji koju nam je Bog dao, a ne tražiti spoznaju od Boga za ono što već jasno znamo. Zanimljivo je da se suština Božje osude nad Belšazarom nalazi samo u ovome: „nisi ponizio svoje srce“. Prije negoli je spomenuo bilo koji njegov konkretan grijeh, Bog govori o stanju u njegovu srcu (sjedištu njegovog stvarnog „ja“). Bog je želio dosegnuti i njegovo srce, kao što je dosegao srce njegova djeda Nebukadnezara. Ali, nažalost, Belšazar to nije htio.
Bog želi dosegnuti i tvoje srce. Ako jasno znaš što je Njegova volja, ponizi se i učini to što ti On zapovijeda. Kada, primjerice, Božja riječ govori da „Bog sada zapovijeda svim ljudima na svakome mjestu da se pokaju“ (pokajanje, grčki metanoia = promjena uma), onda učini to što ti on zapovijeda. Nemoj biti miran dok to ne učiniš. Nemoj dopustiti da jednom presuda i nad tvojim životom mora glasiti: „Vagnut si na tezulji i nađen si nedostatan“.
DL
Biblijski tekst: Daniel 4,4-37 ˂1-34˃
Znameniti babilonski kralj Nebukadnezar spoznao je Boga „koji otkriva tajne“ (Dan 2,28.47) i Boga koji izbavlja „kao što nitko ne može izbaviti“ (Dan 3,15.28). Svrha Božjih postupanja s njime bila je „da može upoznati misli svoga srca“. Iako je spoznao mnogo o Bogu, još uvijek nije u potpunosti upoznao svoje vlastito srce. Zato je bio potreban još jedan Božji zahvat u njegov život.
O tome zahvatu čitamo u 4. poglavlju Danielove knjige. Nebukadnezar je morao upoznati Boga kao Svevišnjega (4,17.25.32.35 ˂14.22.29.32˃). Kao još jedno upozorenje prije toga zahvata dobio je dobar savjet od Daniela: „Prekini sa svojim grijesima tako da činiš pravednost i sa svojim nepravdama tako da iskazuješ milosrđe siromašnima“ (rd. 27 ˂24˃). To je zapravo značilo: Imaj ispravan odnos prema Bogu („da činiš pravednost“) i prema ljudima („da iskazuješ milosrđe siromašnima“). No on, nažalost, nije poslušao taj savjet. Nije prošla ni godina dana nakon toga a on se opet (ili još uvijek) hranio svojom uznositošću: „Nije li to veliki Babilon što ga ja sagradih za kraljevsku prijestolnicu snagom svoje moći i na slavu svoga veličanstva?“ (rd. 30 ˂27˃).
I danas su, nažalost, mnogi ljudi (ne samo vladari) poput Nabukadnezara. Možda znaju dosta o Bogu, a najviše ih privlače Božje tajne i Božja sposobnost da izbavi. Ali, o svome srcu znaju tako malo. No Bog djeluje. On ima „savjet svojih svetih stražara“ (rd. 17 ˂14˃) koji provode njegovu izvršnu vlast. U Nabukadnezarovom slučaju to se pokazalo učinkovitim. Nakon što ga je njegova uznositost dovela do gubitka svakog ljudskog dostojanstva, ponizio se, spoznao je Božju svemoć, ali i svoje vlastito srce. Na svršetku ovog poglavlja po prvi put progovara o „onima koji hode u oholosti“ (rd. 37 ˂34˃) misleći pritom, svakako, prvenstveno na sebe.
Isto to Bog želi pokazati i nama. Zbog toga ponekad mora zahvatiti u naš život na različite načine da bismo mogli „upoznati misli svoga srca“. No dobro je ako smo spremni poniziti se i prihvatiti njegov odgojni postupak za naše dobro. No odgojni postupak može biti i bez učinka. Zato smo i upozoreni: „Sine moj, ne omalovažavaj stegu Gospodinovu“ (Izr 3,11; Heb 12,5). To upozorenje ne vrijedi samo za one koji su Božja djeca, nego i za one koji to još nisu. Ako još nisi spašeno Božje dijete, a osjećaš da Bog djeluje u tvome životu, onda ovo vrijedi prvenstveno za tebe. Nebukadnezar nije bio vjernik, nije bio ni spašen ni nanovo rođen, ali ipak je Bog djelovao u njegovu životu. To nam pokazuje da Bog djeluje u životima onih koji još nisu njegovi, jer ih želi privući k sebi. Nemoj to prezreti ili omalovažiti!
DL