„Dobro smo igrali, ali smo ipak izgubili“. To je rečenica koju smo u proteklih tjedan dana često mogli čuti, a i pročitati.
To me je podsjetilo na riječi Gospodina Isusa koje su zapisane u Mateju 7,21-23:
„Mnogi će mi u onaj dan reći: ʻGospodine, Gospodine, nismo li mi u tvoje ime prorokovali? I u tvoje ime zloduhe izgonili? I u tvoje ime mnoga čudesna djela činili?ʼ Tada ću im otvoreno reći: ʻNikada vas nisam poznavao: Idite od mene, vi koji činite bezakonje.ʼ“
Slično je zapisao i evanđelist Luka:
„Tada mu netko reče: “Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?” I reče im on: “Trudite se da uđete na uska vrata: jer će mnogi, kažem vam, tražiti da uđu i neće moći. Kad jednom gospodar kuće ustane i zatvori vrata, a vi, stojeći vani, počnete kucati na vrata govoreći: ‘Gospodine, Gospodine, otvori nam’, on će vam odgovoriti i reći: ‘Ne znam vas odakle ste.’ Tada ćete početi govoriti: ‘Jeli smo i pili u tvojoj nazočnosti, i naučavao si na našim ulicama.’ Ali on će reći: ‘Kažem vam, ne znam vas odakle ste; odstupite od mene, svi vi zločinitelji.’ Ondje će biti plač i škrgut zubī kada ugledate Abrahama, i Izaka, i Jakova, i sve proroke, u kraljevstvu Božjem, a sebe izbačene van“ (Luka 13,23-28).
Ovdje je također riječ o ljudima koji su dobro „igrali“. Što ima bolje od prorokovanja, izgonjenja zloduha i činjenja mnogih čudesnih djela u Isusovo ime? Što ima bolje od boravljenja u Isusovoj nazočnosti i slušanja njegovih riječi? Sve su to izvrsne „akcije“ koje netko može izvoditi čitav život i njima zadivljivati mnoge. Baš kao što i nogometna momčad može zadivljivati svojim akcijama čitavih 90 minuta, pa i u produžecima. No stvarnost nije ono što vidimo na terenu, nego rezultat. A sve dok na semaforu stoji „nula“, rezultat igre, kako god bila prekrasna, je jedna velika „nula“. A onda, neočekivano, iz jedne jedine protivnikove akcije na utakmici, njegova nula se pretvara u pogodak koji znači njegovu konačnu pobjedu! Tuga, nevjerica, razočaranje!
No, to je moguće i to se uvijek iznova događa. I zato bi nas to trebalo uvijek iznova podsjetiti na našu vlastitu „utakmicu“ koju igramo. Hoće li na kraju naše životne utakmice slaviti neprijatelj ili mi?
U dva navedena odjeljka vidimo ljude koji su se zavaravali sav svoj život. Oni su činili mnogo toga što je dobro i mislili su da je to dovoljno. Ali nisu učinili ono što je najvažnije, naime, nisu prihvatili Gospodina Isusa za svoga Spasitelja i On ne može reći da ih poznaje. Za one koji to jesu učinili On neće samo na kraju reći da ih poznaje, nego on to govori već sada:
„Ja … poznajem svoje ovce i moje poznaju mene“ (Ivan 10,14). „Ovce moje slušaju moj glas, ja ih poznajem i one idu za mnom“ (Ivan 10,27).
Danas se malo tko može pohvaliti da čini tako mnogo dobra kao razočarani i izgubljeni ljudi iz gornja dva odjeljka. No i danas se mnogi mogu pohvaliti da su blizu onome što je povezano s Isusom: pripadaju nekoj crkvi, u koju povremeno ili redovito odlaze, imaju doma Bibliju, koju povremeno ili redovito čitaju, pomažu starima i bolesnima i još mnogo toga. Ali, Isusa ne poznaju. Ni On njih. Nemaju osoban odnos s Njim. A upravo je to ono što je bitno. To je jedino što nas čini pobjednicima pred neprijateljem. Bez Isusa će svatko na kraju biti gubitnik. Zato ne oklijevaj, nego osiguraj pobjedu na vrijeme, to jest već sada!
„Evo, sada je trenutak prihvaćanja, evo, sada je dan spasenja“ (2. Korinćanima 6,2).
DL
Biblijski tekst: Marko 2,1-12
U daljnjem nastavku službe Gospodina Isusa u Markovom evanđelju vidimo drugi prikaz grijeha. U prethodnom odjeljku (očišćenje gubavca) vidjeli smo grijeh kao nečistoću. U odjeljku koji neposredno slijedi grijeh nam je prikazan kao uzetost (paraliza).
Ne zna se koji je od oba ta prikaza žalosniji. Koliko god je stanje gubavca bilo beznadno i očajno, on je ipak mogao sam doći do Gospodina Isusa, pristupiti mu i reći mu svoj problem. No ovaj uzeti čovjek nije mogao niti to. Zahvaljujući četvorici ljudi koji su se zauzeli za njega, ipak je, usprkos svim preprekama (mnoštvo) dospio pred Gospodina Isusa.
Vidjevši njihovu vjeru Isus ga nije ozdravio, nego mu je rekao da su mu oprošteni grijesi. Kasnije će ga i tjelesno ozdraviti, ali na prvome mjestu je bila duhovna potreba, sukladno Psalmu 103,3 gdje veli: „On ti oprašta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve tvoje bolesti“.
Grijeh paralizira čovjeka. Onemogućuje mu da učini jedan jedini korak po Božjoj volji. Čak mu onemogućuje da i sam dođe k Spasitelju. Zato je važno da oni koji poznaju Spasitelja, poput one četvorice nosača, dovode grešnike u Spasiteljevu prisutnost. To možemo činiti na različite načine, primjerice, dovesti ih na evangelizaciju, dati im nešto za čitanje, CD ili DVD s porukom Evanđelja. Ono što uvijek možemo činiti jest moliti se za njih. Jer, iako ih mi možemo dovesti blizu Spasitelju, samo ih On može spasiti i samo im Duh Sveti može ukazati na njihovu potrebu za Spasiteljem i na Isusa kao Spasitelja.
Nažalost su tamo bili ljudi koji su mislili drugačije. Oni nisu imali ništa protiv da se izgone zlodusi, ozdravljuju bolesni, čiste gubavi. Ali čim je Isus spomenuo oproštenje grijeha, duhovi su se uskomešali. To je ono što naravan čovjek, nesvjestan svoje potrebe, ne želi čuti. On zna da je čovjeku potrebno oproštenje, kao i to da samo Bog može oprostiti grijehe. On to zna teoretski, i on govori o tome u općenitom smislu, ali on to ne želi primijeniti na sebe.
Isus to zna, jer On je Bog. „I nema stvorenja koje njemu nije vidljivo, nego je sve golo i raskriveno očima onoga komu moramo dati odgovor“ (Hebrejima 4,13). On je znao što oni promišljaju u svojim srcima. On zna što mi promišljamo u svojim srcima. Ako nismo voljni učiniti ono što nam Bog zapovijeda, nemojmo to odijevati u pobožne fraze ili nalaziti za to izlike koje će proći pred ljudima, ali koje su besmislene pred Onim čijim je očima „sve golo i raskriveno“.
Onome kojemu je oprošteno Isus veli: „Ustani, podigni svoju postelju i idi svojoj kući“. On očekuje da naš život bude svjedočanstvo za okolinu koja nas poznaje, svjedočanstvo o snazi koja je djelovala u nama kada su nam oprošteni grijesi. Svijet to ne može shvatiti, ali može vidjeti promjenu na nama. Zato u nastavku veli: „I odmah on ustade, podigne postelju i iziđe NAOČIGLED SVIMA". Da, Gospodin Isus želi da naš život bude svjedočanstvo naočigled svima!
DL
I dođe mu neki gubavac preklinjući ga, klekne preda nj i reče mu: “Ako hoćeš, možeš me očistiti.” A Isus, ganut, pruži ruku te ga dotakne i reče mu: “Hoću; budi čist.” I, čim je on to rekao, ovoga odmah napusti guba i bî očišćen. Marko 1,40-42
Markovo evanđelje prikazuje Gospodina Isusa kao slugu Gospodinova. Središnji redak ovog evanđelja je 45. redak u 10. poglavlju: „Jer ni Sin čovječji nije došao da mu se služi, nego da služi i dade svoj život kao otkupninu za mnoge.“ U tome retku izražena je svrha njegova dolaska, kao i glavna svrha njegove službe: da dade svoj život kao otkupninu za mnoge. Problem grijeha je, dakle, bio glavni cilj na koji je bila usmjerena njegova služba. U ostvarenju tog cilja on je mnoge ljude ozdravio od raznih bolesti, jer bolest je, zapravo, posljedica grijeha. Kada su mu nakon burnog dana u Kapernaumu, u kojemu je ozdravio mnoge bolesne i izagnao mnoge zloduhe (Mk 1,21-34), Šimun i ostali učenici rekli: „Svi te traže“ (1,37), on im je odgovorio: „Pođimo u obližnja mjesta da i ondje propovijedam, jer zato sam došao.“ Nije, dakle, prvenstveno došao da ozdravlja, niti da izgoni zloduhe, nego da propovijeda. I zato je Gospodin Isus htio da njegova praktična djela (ozdravljanja i istjerivanja zloduha) budu povezana s njegovim naučavanjem. I zato je on „propovijedao u njihovim sinagogama po svoj Galileji i izgonio zloduhe“ (1,39).
U odjeljku koji slijedi nakon toga (Mk 1,40-45) vidimo gubavca, koji ilustrira grijeh kao nečistoću. Gubavac je bio nečist i nije smio prići blizu niti jednome čovjeku. No ovaj je pristupio Gospodinu Isusu, kleknuo pred njega i preklinjao ga – ne da ga ozdravi, nego – da ga očisti. Naravno da je guba bila strašna bolest, teška za onoga koji ju je imao. Ali gubavac u njoj nije vidio samo bolest, nego i nečistoću, to jest grijeh na koji je ona ukazivala. Grijeh je nečistoća. On onečišćuje čovjeka i čini ga nesposobnim za Božju prisutnost, ali i za zajedništvo s drugim ljudima. Ovaj čovjek nije dvojio da ga Gospodin Isus može očistiti, ali je dvojio hoće li on to htjeti učiniti. Gospodin Isus je bio ganut (duboko dirnut). Zašto? Zato što za Boga nema ništa dirljivije nego kad čovjek, zbog svoje vlastite ograničenosti, ograničava ono čime Bog beskrajno obiluje. Zasigurno je taj gubavac mislio da nije dovoljno dobar. Mislio je da možda mnogi drugi zaslužuju da im se Gospodin Isus smiluje, ali veliko je pitanje hoće li se on i njemu htjeti smilovati jer je, možda, u svome grijehu otišao predaleko. I to je ono što je dirnulo Gospodina Isusa. On je bio ganut – Bog je ganut kada čovjek želi k Njemu svim srcem, ali misli da postoji neko ograničenje s Božje strane. Ne, dragi prijatelju, ne postoji ograničenje s Božje strane! On te može očistiti i hoće te očistiti od sve tvoje nečistoće. Pitanje je samo hoćeš li i ti to? Jesi li spreman riješiti se tvoje „gube“? Ili te još nije dovoljno „prekrila po svemu tijelu“? U svakom slučaju, ako si željan očišćenja, nemoj ograničavati Božju milost. On može i On hoće očistiti te, po Gospodinu Isusu Kristu. On i tebi želi reći: „Hoću, budi čist“, premda je za njega to značilo mnogo više nego samo izreći te riječi. „Jer njega koji nije upoznao grijeh, on je zbog nas grijehom učinio da mi postanemo pravednost Božja u njemu“ (2. Korinćanima 5,21). Razumiješ li što to znači? To je više nego samo snagom riječi očistiti gubu. Grijeh se nije dao tako lako očistiti. On sam morao je postati grijehom („gubom“) zbog tebe. „On koji je sâm u svome tijelu grijehe naše nosio na drvetu da mi, umrijevši grijesima živimo pravednosti; on čijim modricama bijaste izliječeni“ (1. Petrova 2,24). Ne propusti tu priliku! Još danas možeš biti očišćen i osposobljen za zajedništvo s Bogom!
DL
Jesi li očišćen, nanovo rođen, jesi li čist kroz krv Isusovu?
I haljina je li ti bijela kao snijeg, jesi li čist kroz krv Isusovu?
Zato baci daleko grijeh od sebe, budi čist kroz krv Isusovu!
Gle, studenac, za tebe teče sveta krv; budi čist kroz krv Isusovu!
Biblijski Tekst: Daniel 9
Promatrajući kraljeve u Knjizi proroka Daniela mogli smo vidjeti da su svi imali jedno zajedničko obilježje: oholost. Bog je na različite načine djelovao u njihovim životima kako bih ih doveo do toga da se ponize pred njim i pokaju. Kod nekih je to bilo učinkovito, kod drugih nije. Osim tada živućih kraljeva vidjeli smo i neke buduće vladare čija će glavna značajka biti ista kao i kod onih tadašnjih, s time da će se oni u svojoj oholosti uznijeti još više i pobuniti se protiv samoga Boga i svega što je Božje – doslovce će objaviti rat Svevišnjemu!
Nakon toliko uznositosti (Nebukadnezar, Belšazar, Darije, mali rog iz 7. poglavlja, rog iz 8. poglavlja, kralj divlja izgleda i samovoljni kralj iz 11. poglavlja), napokon vidimo čovjeka koji leži u prahu i pepelu (Dan 9,3), čovjeka koji priznaje: „Nama dolikuje smeteno lice“ (Dan 9,7.8). Kakve li razlike! Kakve li suprotnosti! Ne čudi što je nazvan „nadasve ljubljenim čovjekom“ (rd. 23).
Treba imati na umu da Daniel nije učinio ništa od onoga o čemu govori u 5. i 6. retku. No, ipak, on se poistovjećuje s grijesima naroda i stalno govori u prvom licu množine:
- mi smo sagriješili,
- mi smo počinili nepravdu,
- mi smo opako postupali,
- mi smo se bunili,
- mi smo odstupili od tvojih pravila i od tvojih sudova.
Nakon što se tako poistovjetio s grijesima svoga naroda, priznaje da nema(ju) nikakva prava. Jedina nada mu je Božje milosrđe i opraštanje. Također se poziva na slavu Božjeg imena, na Božji grad, na Božji narod i na Božje svetište. Uočimo dobro: tu je sve Božje. On želi reći: smiluj se radi onoga što je tvoje.
Daniel nam je prekrasan primjer poniznosti. Takav stav Bog očekuje i danas od svakog čovjeka. Ni mi nemamo nikakva prava. Trebamo se poniziti i pouzdati se u isto ono u što se je pouzdao Daniel: u Božje milosrđe i praštanje i u sve ono što je Božje. Prvo se trebamo poniziti radi svojih vlastitih grijeha i ispovjediti ih. Kada to učinimo, primit ćemo oproštenje i mir.
Ako smo Božja djeca, onda Bog također očekuje od nas takav stav. Jer, i kao Božja djeca griješimo i potrebno je da ispovjedimo svoje grijehe Ocu i primimo njegovo oproštenje. Kada su pak u pitanju grijesi naše braće i sestara u vjeri, ne bismo trebali ostati ravnodušni, niti bismo smjeli razglašavati ih. Radije bismo se trebali poniziti pred Bogom i ispovjediti ih pred njim, te moliti da ih i oni sami uvide, priznaju i prime oproštenje. Ne mislim, naravno, da bismo trebali iznositi i priznavati pred Bogom sve grijehe pojedinaca. Ni Daniel to nije činio. On je iznosio ono što je bilo značajka stanja njegova i Božjeg naroda (i to već godinama!). U tom smislu bismo se i mi trebali poniziti i žaliti zbog svega onoga što obilježava loše stanje Božjeg naroda, bilo da je riječ o obilježjima koja su se pojavila u naše doba, ili o onima koja su naslijeđena iz prošlosti. Ne zaboravimo: stanje Božjeg naroda tiče se svakoga od nas i utječe na naše svjedočanstvo na zemlji. Mi se možemo (i trebamo!) praktično odvojiti od svega onoga što je loše u kršćanstvu i na taj način pokazati svoje neslaganje s time. Ali ako nam pritom nedostaje ponizan stav kakav je pokazao Daniel, onda će naše odvajanje poprimiti duh farizejske samopravednosti: „Ne približavaj mi se, jer sam ja svetiji od tebe“ (Izaija 65,5).
DL