Kad moramo čekati

Čekam na GOSPODINA, duša moja čeka, i u riječ njegovu ja se uzdam. Duša moja čeka na GOSPODINA više negoli oni što jutro iščekuju; kažem, više negoli oni što jutro iščekuju. (Psalam 130,5.6)
Nego se u svemu preporučamo kao Božji poslužitelji: u velikoj strpljivosti. (2. Korinćanima 6,4).

Kako često u životu moramo čekati! Kao djeca čekamo da odrastemo, kasnije čekamo na zaposlenje, čekamo bolje dane, čekamo ozdravljenje, čekamo u redu na kasi, čekamo kod zubara, ili čekamo jednostavno na semaforu – dok se crveno svjetlo ne promijeni u zeleno. Jedno ispitivanje u SAD-u navodno je pokazalo da Amerikanac prosječno provede pet godina svog života strpljivo čekajući u redovima! Ako smo pak kršćani k tome treba dodati jednu, još važniju vrst čekanja: čekanje na spoznaju Božje volje i njegove upute.
S obzirom da je čekanje neizbježno, pojavljuje se pitanje: Kako trebam čekati? Ako želim biti dobar svjedok Gospodina Isusa, ne bih li trebao strpljivo čekati ne žaleći se? I svakako, ne besposleni, jer uvijek se možemo baviti nečim što je dobro. Pozitivan stav sprječava nas u sklonosti da postanemo živčani, razdražljivi ili plašljivi. Čekanje se može iskoristiti na dobar način: mogu razmišljati o nekom biblijskom stihu kojeg se upravo sjetim, ili pročitati nekoliko redaka u malom Novom zavjetu kojeg uvijek imam kod sebe. Mogu učiniti i još nešto pozitivno: Mogu se moliti i slaviti Boga za sve što mi daje i za njegovo divno spasenje u Isusu Kristu. Mogu mu izložiti sve moje potrebe ili poteškoće mojih prijatelja i susjeda, te moliti za spasenje onih koji ga još ne poznaju kao svog Spasitelja.
Iskoristimo vrijeme iskupljujući pogodno vrijeme, jer su dani zli (Ef 5,16). Danas je dan kada trebam živjeti za Gospodina i Njemu na slavu!