Kada je (Isus), dakle, čuo da je (Lazar) bolestan, ipak je ostao još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Ivan 11,6
Ova nam tvrdnja na prvi pogled izgleda neshvatljiva: nakon što su Lazarove sestre iz Betanije poslale Gospodinu Isusu vijest o bolesti svoga brata, on je ostao još dva dana ondje gdje se nalazio. Ne bi li bilo bolje da je odmah krenuo? Nisu li oni koje je volio i koji su voljeli Njega bili u nevolji? Njegovo je srce uvijek bilo tako puno sućuti pa bismo očekivali da će krenuti u pomoć čim to bude moguće.
Ali Isus, koji zna sve unaprijed, sačekao je i tek potom, očigledno prekasno, došao u Betaniju. Lazar je bio umro i već je četiri dana ležao u grobu.
Sestre su bile uvjerene da Lazar, da je Isus bio prisutan, ne bi bio umro. Zašto je, onda, otezao s dolaskom? Zašto nije došao ranije? Zašto moraju žalovati? Zaista, zašto Bog ne odgovara trenutno na molbe svoje djece? Zašto ih često pušta da čekaju? Jedno je sigurno: On ne oteže zato da bi mučio svoju djecu – jer ih previše voli!
Dizanje Lazara od mrtvih trebalo je biti znak koji će otkriti slavu Božju i potvrditi da je Isus Sin Božji. Sestre i svi prisutni trebali su biti svjedocima Isusove veličine i snage. Ne bi imali to iskustvo da je Isus bio djelovao trenutno. Gospodin Isus nam želi iskazati blagoslov, čak i u našim nevoljama. On ne mijenja okolnosti na brzinu ili onako kako bismo mi to htjeli. No budući da svoju ljubav dokazuje u i putem svake okolnosti, daje nam da sve vidimo u drugačijem svijetlu, tako da upremo svoj pogled u Njega.
Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme"
Nema komentara:
Objavi komentar