Prevedi

srijeda, 18. ožujka 2020.

Korona i strah

Plućno oboljenje Covid-19, potaknuto najnovijim koronavirusom, brzo se širi – a s njime se širi i strah.
No to nije jedini strah koji nas muči. U ovom članku saznat ćete kako se ipak možemo smiriti.

STRAH OD KORONE
Kada su se početkom prosinca 2019. na jednoj tržnici u Wuhanu zarazili prvi ljudi nitko nije ni sanjao što svijetu predstoji. Nakon toga se koronavirus širi velikom brzinom. Nezaustavljivo.
Naročito je opasan za zdravlje ljudi s oslabljenim imunitetom. Smrtnost je deset puta veće nego kod gripe (influence).
Mnogi su se, naravno, nadali da ovaj virus neće doći i do naše zemlje. Ali došao je, i sada je tu. A što nam je bliže, tim više se širi strah među stanovništvom.
Svatko se nada da neće biti zaražen. No što ako se to ipak dogodi? Onda se, naravno, nadamo da nećemo dobiti onaj najteži oblik i da nećemo biti među onih 2,3 posto koji umiru od toga.
Obuzima nas strah od nečega što gotovo i ne poznajemo. Jer, društveni i medicinski napredak nas je uvjerio da su epidemije stvar prošlosti. Sada pak postajemo svjesni da postoje neki fenomeni na koje uopće ni ne možemo utjecati: klimatske promjene, teroristički napadi, a k tome još i nekakav virus od kojega nam zastaje dah.
Samo bez panike! Upravo sada je važno ostati miran i postupati promišljeno. Poznato je, naime, da je strah loš savjetnik.
Pored svih napora da se poduzmu prave mjere za dobrobit svih ljudi, trebali bismo razmisliti i o strahu koji je prisutan, kao i o njegovu uzroku.

NAŠ STRAH

Strah nastaje uslijed prijetnji. To je posve prirodno. Neki se preznojavaju već pri pomisli na slijedeći odlazak k zubaru. Koliko li je pak veći strah od prijetnji koje mogu postati i naša sudbina. Kada je napadnuta naša sreća, naše zdravlje ili naša egzistencija – a mi se tome ne možemo suprotstaviti …
Zapitajmo se gdje je zapravo uzrok tom našem strahu. Sve je započelo u Edenskom vrtu kada je prvi bračni par prestupio jednu Božju zapovijed, iako ih je Bog prije toga upozorio:
„Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla ne jedi, jer ćeš onoga dana kada budeš s njega jeo, zasigurno umrijeti.“1
Nakon toga se ljudi skrivaju od Boga – žive u strahu. Kako se može izići iz toga? Neće nam pomoći ako Boga proglasimo mrtvim ili ga jednostavno ignoriramo. Jer, činjenica je da je u našem svijetu prisutna smrt i da ona predstavlja najveću opasnost za nas ljude. Nitko joj ne može izbjeći.
„Zbog toga, kao što je po jednome čovjeku grijeh ušao u svijet i po grijehu smrt, tako je smrt prešla na sve ljude, jer su svi sagriješili.“2
Smrt, dakle, nije samo biološki problem kojega ćemo se uz pomoć medicine kad-tad osloboditi. Smrt je plaća za grijeh. Moramo umrijeti jer smo sagriješili protiv Boga. Ali sa smrću nije sve završeno i smrt nije kraj svemu. Dolazi i nešto nakon toga.
„I kao što je ljudima određeno jedanput umrijeti, a nakon toga dolazi sud.“3
Svaki čovjek morat će jednom dati odgovor pred Bogom.
_______________________________________________
1 Postanak 2,16.17; 2 Rimljanima 5,12; 3 Hebrejima 9,27

BOG UKLANJA STRAH

Želi li Bog uopće da živimo u strahu? Ne, nipošto! On je Bog koji voli i prašta. On nam želi darovati vječni život. Zbog toga je on pustio da umre njegov Sin Isus Krist:
„Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da tko god u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni.“ 4
Nitko ne mora i ne treba biti izgubljen! No na nama je hoćemo li prihvatiti Božju ponudu ljubavi ili nećemo. Bog je dao sve kako bi nas pomirio sa sobom. Jedino što Bog očekuje od nas je da uvidimo našu krivnju, iskreno je priznamo pred njim i vjerujemo u Isusa Krista kao našeg Spasitelja. Onda smo prihvaćeni kod Boga i zauvijek na sigurnom. Svako Božje dijete pred sobom ima slavnu budućnost:
„I neće više biti smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti: jer ono prijašnje je prošlo.“ 5
A što je sa strahom od korone? Jasno je da vjera u Isusa Krista nikoga ne čini imunim na viruse. No tko je iskusio Božju milost, zna da ga Bog voli i u svim će životnim okolnostima imati mir u duši.
„Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Ili tjeskoba? ili progonstvo? ili glad? ili golotinja? ili opasnost? ili mač?“ 6
„Jer uvjeren sam da nas ni smrt ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni sile, ni ovo sadašnje ni ono buduće, ni visina ni dubina, niti ikoje drugo stvorenje, neće moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“ 7
____________________________________________________
4 Ivan 3,16; 5 Otkrivenje 21,4; 6 Rimljanima 8,35; 7 Rimljanima 8,38.39

Čitaj Bibliju – Božju riječ!


Ako želite, besplatno ćemo vam poslati Novi zavjet (2. dio Biblije).

Molimo vas da nam u poruci pošaljete vašu adresu kako bismo vam mogli poslati Novi zavjet:
zivarijec@gmail.com

© Christliche Schriftenverbreitung Hückeswagen

Postfach 10 01 53
42490 Hückeswagen

ponedjeljak, 23. rujna 2019.

Grijeh (2)

Promotri stvarno čovjekovo stanje, koje se tako jasno očituje u tome što se radije pouzdaje u čovjeka negoli u Boga. Ako neki prijatelj, primjerice, zatraži od njega da učini nešto, a savjest mu govori da Bog mrzi to što taj čovjek želi od njega, on će radije sagriješiti protiv Boga negoli ne izaći u susret svome prijatelju.

Grijeh i religioznost idu ruku pod ruku … Bliskost s onime što je božansko vrlo je opasna kad nema snage pobožnosti.

Ako naša srca … ne osjećaju grijeh, Krist ga je osjećao kada je pio čašu i nosio grijeh za nas. Ako srce ne osjeća težinu grijeha, naravno ne u istoj mjeri u kojoj ju je osjećao Isus, nego barem u nekoj mjeri – ako nam je, ma koliko bio slab, osjećaj grijeha nepoznat – uopće nismo upoznali Isusovu misao.

Adam je sagriješio i napustio Boga jer je više mislio na ono što mu je nudio Sotona; mislio je da mu je đavao bolji prijatelj negoli Bog: no sve otada mora spoznavati, i to na vlastitu štetu, da je đavao bio lažljivac; da on nikada nije imao moć dati mu ono što je obećao, i da se, nasjevši na đavlov mamac, upecao na njegovu udicu – te da je „plaća za grijeh smrt“.

Na križu je visio blagoslovljen Čovjek, bez mrlje, pa ipak napušten od Boga. Kakve li činjenice pred svijetom! Ne treba se čuditi što se tada kada je vjeran i istinit Svjedok vapio svome Bogu i nije bio uslišan pomračilo sunce – središnji i najsjajniji svjedok Božje slave u prirodi. Napušten od Boga! Što to znači? Kakav udio imam ja u križu? Samo jedan: moje grijehe … Taj jedinstven čas, tako veličanstven i toliko različit od svih prije i poslije njega, nadilazi svako razmišljanje.

Krist je … radije umro negoli da dopusti grijehu da opstoji pred Bogom.

Čim milost djeluje u srcu, ona proizvodi svjesnost grijeha; no Kristova ljubav istodobno dotiče savjest i još više produbljuje svjesnost grijeha. Tako svjesnost grijeha postaje dublja, ali zato što je dublja i svjesnost Kristove ljubavi.
J. N. D. (Pilgrim Portions)

utorak, 17. rujna 2019.

Grijeh (1)

„Svi su sagriješili, i ne dosižu slavu Božju.“
Rimljanima 3,23

Oče! Tvoja suverena ljubav je tražila
Robove grijeha, što odoše daleko od tebe;
Djelo koje je izvršio tvoj vlastiti Sin
Dovelo nas je natrag – u miru i slobodne!


Bogu je jedan jedini grijeh strašniji negoli nama tisuću grijeha – štoviše, negoli su nama strašni svi grijesi svijeta.

Grijeh je, u načelu, postupanje po neovisnoj volji.

Bog ne može preći preko ničega; On može sve oprostiti, i očistiti od svega, ali ne može preći preko ničega.

Krist je ljubav; što sam veći grešnik to više ga trebam.

Kada bi svi grijesi koji su do sada bili počinjeni u svijetu bili sakupljeni i pripisani tebi, i kada bi bili tvoja vlastita djela, to te ne bi trebalo spriječiti u tome da vjeruješ u Krista i po Njemu dođeš Bogu.

J.N.D. (Pilgrim Portions)

utorak, 27. lipnja 2017.

Bijele stijene

„Odvedi me do stijene koja je previsoka za mene.“
(Psalam 61,2; prema New Translation JND)

Prije uspona na Bijele stijene u Gorskom Kotaru nalazi se informacijska ploča s podatcima o otkriću tog područja. Za Bijele stijene nije se znalo do 1899. godine. Tada je jedan nadlugar, slijedeći tragove medvjeda, sasvim slučajno otkrio to područje. O svome otkriću ispričao je jednom putopiscu, te su se zajedno uputili u istraživanje. Tako se čovjek (vjerojatno) prvi put popeo na Bijele stijene i hodao njima.
Danas je mnogo lakše popeti se na vrh bijelih stijena (1335 m), negoli je bilo toj dvojici prije 128 godina. Uz pomoć markacija na putu, dođe se do cilja bez lutanja i relativno brzo (nešto više od sat vremena). Premda je to omiljeno planinarsko odredište, ipak, dok se čovjek penje prema gore – pogotovo ako baš nikoga ne sretne putem – pomisli da bi se u tom prostranstvu za slučaj potrebe mogao dobro sakriti i da ga nitko ne bi mogao naći. No čim s popne na vrh, ubrzo čuje zujanje iznad sebe – nalik zujanju dosadnog stršljena i ugleda – ne stršljena, nego – dron koji ga snima!
David je mnogo boravio u šumovitim i stjenovitim predjelima, bježeći od Šaula. U to doba napisao je ovaj psalam u kojemu moli da ga Bog odvede do stijene koja je previsoka za njega. Drugim riječima, do stijene na koju se nitko (od njegovih neprijatelja) ne može popeti, ali ni on sam (koja je previsoka za mene). Znao je da čovjek, prije ili kasnije, može otkriti sve stijene na zemlji i da mu ni jedna stijena nije previsoka. No čeznuo je za onom stijenom do koje ni on, niti bilo tko drugi ne može doći. To je stijena za koju zna samo Bog i na koju može doći samo onaj koga Bog dovede tamo.
David je to molio u pogledu izbavljenja od svojih neprijatelja koji su ga proganjali. Za nas je to važno u pogledu izbavljenja od neprijatelja ljudske duše – đavla. Na ovome svijetu nema sigurnog mjesta – nema stijene na koju se možemo popeti a da nas on tamo ne može dohvatiti. Jedina stijena na kojoj smo sigurni je Gospodin Isus Krist. Njegovo spasiteljsko djelo – Njegova žrtvena smrt na križu – jedina je stijena na kojoj čovjek može biti siguran, za vrijeme i vječnost. Neki ljudi to doduše znaju, ali bi htjeli vlastitim naporima doći na tu stijenu. No to je nemoguće! Isus je rekao: „Nitko ne može doći k meni, osim ako ga privuče Otac, koji me poslao“ (Ivan 6,44). Sto ga je molba: „Odvedi me tamo“, jedini ispravan stav.
Poznata kršćanska pjesma veli:

Mi stojimo na stijeni, stijeni – Isusu.
Jer ona čvrsto stoji zauvijek.

Kad dođu bure teške, ja sam siguran na stijeni toj.
Jer ona čvrsto stoji zauvijek.

O, dođi i ti sada stijeni – Isusu!
Jer ona čvrsto stoji zauvijek.


Jesi li već na toj stijeni?
DL

srijeda, 26. travnja 2017.

Je li i tebi žao "svinja"?

Kada dođoše k Isusu, ugledaše onoga koji ranije bijaše opsjednut zlodusima gdje sjedi odjeven i zdrave pameti, on koji bijaše imao legiju, i prestrašiše se.
Isus mu reče: „Pođi kući k svojima i navijesti im što ti je sve učinio Gospodin i kako ti se smilovao.“

Marko 5,15.19
 

Zlo se ne može obuzdati okovima i lancima (Mk 5,4). Gospodin Isus jedini ima vlast nad zlom (grijehom) i đavlom. Gospodin Isus može ne samo skinuti teret krivnje zbog grijeha i osloboditi čovjeka od kazne za grijeh, nego i osloboditi čovjeka od snage grijeha u praktičnom životu. Oslobođenje ovog čovjeka od đavolske moći bilo je povezano s gubitkom svinja (budući nečista životinja u SZ-u, svinja je simbol nečistoće). Zapravo je to bio prijedlog samih zloduha za uđu u svinje. Ljudi su se prestrašili. Ranije su imali razloga da budu prestrašeni zbog tog čovjeka. Ali sada nisu imali razloga za strah, nego, naprotiv, za radost. Tu se razotkriva čovjekovo pokvareno srce. On se ne veseli temeljitom oslobođenju od sile grijeha. Njega to plaši. A još više je zabrinut zbog gubitka svinja. Ako treba birati između nečistoće i Gospodina Isusa, on će radije izabrati nečistoću. Mnogi su ljudi pristupali Gospodinu Isusu i zatražili milost od njega, ali ovi ljudi su ga zamolili da ode iz njihova kraja. Nevjerojatno! Da, to je čovjek. Ali Isus se pobrinuo da se svjedočanstvo o onome što je on učinio i dalje navješćuje tim ljudima. On se pobrinuo da se i u današnjem zlom svijetu navješćuje ono što „je sve učinio Gospodin“. Zato za svakoga tko je primio milost od njega vrijedi: „Pođi … i navijesti sve što ti je učinio Gospodin i kako ti se smilovao.“ Ne može svatko propovijedati, ali svatko može reći ono što mu je Gospodin učinio i kako mu se smilovao. Svi mi koji smo iskusili njegovu milost svjedočimo danas: Dođi Gospodinu Isusu sa svojim grijesima, sa svime što te muči i opterećuje! On će te primiti, oprostit će ti i oslobodit će te od sile grijeha u tvome životu.
DL

četvrtak, 30. lipnja 2016.

Tuga, nevjerica, razočaranje


„Dobro smo igrali, ali smo ipak izgubili“. To je rečenica koju smo u proteklih tjedan dana često mogli čuti, a i pročitati.
To me je podsjetilo na riječi Gospodina Isusa koje su zapisane u Mateju 7,21-23:
„Mnogi će mi u onaj dan reći: ʻGospodine, Gospodine, nismo li mi u tvoje ime prorokovali? I u tvoje ime zloduhe izgonili? I u tvoje ime mnoga čudesna djela činili?ʼ Tada ću im otvoreno reći: ʻNikada vas nisam poznavao: Idite od mene, vi koji činite bezakonje.ʼ“

Slično je zapisao i evanđelist Luka:
„Tada mu netko reče: “Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?” I reče im on: “Trudite se da uđete na uska vrata: jer će mnogi, kažem vam, tražiti da uđu i neće moći. Kad jednom gospodar kuće ustane i zatvori vrata, a vi, stojeći vani, počnete kucati na vrata govoreći: ‘Gospodine, Gospodine, otvori nam’, on će vam odgovoriti i reći: ‘Ne znam vas odakle ste.’ Tada ćete početi govoriti: ‘Jeli smo i pili u tvojoj nazočnosti, i naučavao si na našim ulicama.’ Ali on će reći: ‘Kažem vam, ne znam vas odakle ste; odstupite od mene, svi vi zločinitelji.’ Ondje će biti plač i škrgut zubī kada ugledate Abrahama, i Izaka, i Jakova, i sve proroke, u kraljevstvu Božjem, a sebe izbačene van“ (Luka 13,23-28).

Ovdje je također riječ o ljudima koji su dobro „igrali“. Što ima bolje od prorokovanja, izgonjenja zloduha i činjenja mnogih čudesnih djela u Isusovo ime? Što ima bolje od boravljenja u Isusovoj nazočnosti i slušanja njegovih riječi? Sve su to izvrsne „akcije“ koje netko može izvoditi čitav život i njima zadivljivati mnoge. Baš kao što i nogometna momčad može zadivljivati svojim akcijama čitavih 90 minuta, pa i u produžecima. No stvarnost nije ono što vidimo na terenu, nego rezultat. A sve dok na semaforu stoji „nula“, rezultat igre, kako god bila prekrasna, je jedna velika „nula“. A onda, neočekivano, iz jedne jedine protivnikove akcije na utakmici, njegova nula se pretvara u pogodak koji znači njegovu konačnu pobjedu! Tuga, nevjerica, razočaranje!
No, to je moguće i to se uvijek iznova događa. I zato bi nas to trebalo uvijek iznova podsjetiti na našu vlastitu „utakmicu“ koju igramo. Hoće li na kraju naše životne utakmice slaviti neprijatelj ili mi?
U dva navedena odjeljka vidimo ljude koji su se zavaravali sav svoj život. Oni su činili mnogo toga što je dobro i mislili su da je to dovoljno. Ali nisu učinili ono što je najvažnije, naime, nisu prihvatili Gospodina Isusa za svoga Spasitelja i On ne može reći da ih poznaje. Za one koji to jesu učinili On neće samo na kraju reći da ih poznaje, nego on to govori već sada:

„Ja … poznajem svoje ovce i moje poznaju mene“ (Ivan 10,14). „Ovce moje slušaju moj glas, ja ih poznajem i one idu za mnom“ (Ivan 10,27).

Danas se malo tko može pohvaliti da čini tako mnogo dobra kao razočarani i izgubljeni ljudi iz gornja dva odjeljka. No i danas se mnogi mogu pohvaliti da su blizu onome što je povezano s Isusom: pripadaju nekoj crkvi, u koju povremeno ili redovito odlaze, imaju doma Bibliju, koju povremeno ili redovito čitaju, pomažu starima i bolesnima i još mnogo toga. Ali, Isusa ne poznaju. Ni On njih. Nemaju osoban odnos s Njim. A upravo je to ono što je bitno. To je jedino što nas čini pobjednicima pred neprijateljem. Bez Isusa će svatko na kraju biti gubitnik. Zato ne oklijevaj, nego osiguraj pobjedu na vrijeme, to jest već sada!

„Evo, sada je trenutak prihvaćanja, evo, sada je dan spasenja“ (2. Korinćanima 6,2).

DL

petak, 24. lipnja 2016.

Grijeh paralizira


Biblijski tekst: Marko 2,1-12

U daljnjem nastavku službe Gospodina Isusa u Markovom evanđelju vidimo drugi prikaz grijeha. U prethodnom odjeljku (očišćenje gubavca) vidjeli smo grijeh kao nečistoću. U odjeljku koji neposredno slijedi grijeh nam je prikazan kao uzetost (paraliza).
Ne zna se koji je od oba ta prikaza žalosniji. Koliko god je stanje gubavca bilo beznadno i očajno, on je ipak mogao sam doći do Gospodina Isusa, pristupiti mu i reći mu svoj problem. No ovaj uzeti čovjek nije mogao niti to. Zahvaljujući četvorici ljudi koji su se zauzeli za njega, ipak je, usprkos svim preprekama (mnoštvo) dospio pred Gospodina Isusa.
Vidjevši njihovu vjeru Isus ga nije ozdravio, nego mu je rekao da su mu oprošteni grijesi. Kasnije će ga i tjelesno ozdraviti, ali na prvome mjestu je bila duhovna potreba, sukladno Psalmu 103,3 gdje veli: „On ti oprašta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve tvoje bolesti“.
Grijeh paralizira čovjeka. Onemogućuje mu da učini jedan jedini korak po Božjoj volji. Čak mu onemogućuje da i sam dođe k Spasitelju. Zato je važno da oni koji poznaju Spasitelja, poput one četvorice nosača, dovode grešnike u Spasiteljevu prisutnost. To možemo činiti na različite načine, primjerice, dovesti ih na evangelizaciju, dati im nešto za čitanje, CD ili DVD s porukom Evanđelja. Ono što uvijek možemo činiti jest moliti se za njih. Jer, iako ih mi možemo dovesti blizu Spasitelju, samo ih On može spasiti i samo im Duh Sveti može ukazati na njihovu potrebu za Spasiteljem i na Isusa kao Spasitelja.
Nažalost su tamo bili ljudi koji su mislili drugačije. Oni nisu imali ništa protiv da se izgone zlodusi, ozdravljuju bolesni, čiste gubavi. Ali čim je Isus spomenuo oproštenje grijeha, duhovi su se uskomešali. To je ono što naravan čovjek, nesvjestan svoje potrebe, ne želi čuti. On zna da je čovjeku potrebno oproštenje, kao i to da samo Bog može oprostiti grijehe. On to zna teoretski, i on govori o tome u općenitom smislu, ali on to ne želi primijeniti na sebe.
Isus to zna, jer On je Bog. „I nema stvorenja koje njemu nije vidljivo, nego je sve golo i raskriveno očima onoga komu moramo dati odgovor“ (Hebrejima 4,13). On je znao što oni promišljaju u svojim srcima. On zna što mi promišljamo u svojim srcima. Ako nismo voljni učiniti ono što nam Bog zapovijeda, nemojmo to odijevati u pobožne fraze ili nalaziti za to izlike koje će proći pred ljudima, ali koje su besmislene pred Onim čijim je očima „sve golo i raskriveno“.
Onome kojemu je oprošteno Isus veli: „Ustani, podigni svoju postelju i idi svojoj kući“. On očekuje da naš život bude svjedočanstvo za okolinu koja nas poznaje, svjedočanstvo o snazi koja je djelovala u nama kada su nam oprošteni grijesi. Svijet to ne može shvatiti, ali može vidjeti promjenu na nama. Zato u nastavku veli: „I odmah on ustade, podigne postelju i iziđe NAOČIGLED SVIMA". Da, Gospodin Isus želi da naš život bude svjedočanstvo naočigled svima!

DL