Prevedi

utorak, 26. svibnja 2015.

Božja ljubav


Ne može se imati stvarnu vjeru u Isusa bez ljubavi prema njegovoj osobi, jer u Njemu kao osobi je potpuni izražaj Božje ljubavi, ljubavi tako savršene kakva se ne može naći nigdje drugdje.
Krist se toliko ponizio, da svako ljudsko biće, čak i ono najbjednije, ne može ne osjetiti da mu je Bog blizu, dobrostiv i potpuno pristupačan, i da je došao upravo k njemu samome. Tako je Božja ljubav u čovjekovoj bijedi našla savršenu prigodu za svoje očitovanje, prigodu da pokaže kako ne postoji nikakva potreba koja se ne bi mogla iznijeti pred nju i koju ona ne bi mogla zadovoljiti.
Potrebno nam je stalno obnavljanje, jer inače ne možemo održati duhovnu snagu. To se ne može postići napredovanjem u znanju; stoga je najvažnije ostati uz Boga. To je mjesto na kojemu se Božja ljubav, ljubav koja djeluje u našim dušama, održava i razvija.
Ako bismo temeljitije spoznali utjehu i radost koja nam je raspoloživa u punini Božje ljubavi, osjetili bismo kako su okolnosti nevažne.
U božanskome biću postoje dvije beskrajne savršenosti koje Duh Sveti izražava na slijedeći način: Bog je ljubav i Bog je svjetlo. Te dvije strane njegove slave ne treba brkati, jer su obje jednako važne. Svaka od njih očituje se u Božjim postupanjima i putovima s čovjekom. Božja ljubav pristupa mu u karakteru milosti, budući da je iskazivanje te milosti nužno zbog njegovog grešnog stanja. Svjetlost se pak očituje u neizmjernoj svetosti koja odbacuje zlo i osuđuje ga. Na križu su se savršeno očitovala oba ta vida Božje slave; putem križa je Bogu omogućeno da spasi grešnika, odstranjujući grijeh putem pomirbene smrti Otkupitelja. Novi život koji je vjerniku udijeljen Svetim Duhom i kojega je on primio vjerom, ima značajke svog izvora. On je od Boga; on ljubi, i tako dokazuje svoje božansko podrijetlo: „Tko ljubi, rođen je od Boga i poznaje Boga“ (1 Iv 4,7). Ljubav je, dakle, plod i očitovanje božanske naravi, koja u nama ima iste osobine kao i u Onome koji je ovdje dolje bio njezin savršen izraz. Druga temeljna karakteristika božanske naravi, svjetlo, čini otkupljene djecom svjetla, pozvane da očituju to svjetlo putem plodova koje ono proizvodi: „Jer je plod svjetla u svakoj dobroti, i pravednosti, i istini“ (Ef 5.9).
„Moj sin ... izgubljen bijaše i nađen je“ – to je suština usporedbe iz Luke 15. Nije bilo najvažnije to što je sin pretrpio, nego ono što je otac izgubio. On je taj koji je trpio; on je taj koji je izgubio. Ovca se bila izgubila: Tko je snosio gubitak? Pastir. Novčić se bio izgubio: Tko je snosio gubitak? Žena. Sin se bio izgubio: tko je snosio gubitak? Otac.

Marc Tapernoux (iz knjige "Ukorijenjeni i utemeljeni u Njemu")

utorak, 19. svibnja 2015.

Kad moramo čekati



Čekam na GOSPODINA, duša moja čeka, i u riječ njegovu ja se uzdam. Duša moja čeka na GOSPODINA više negoli oni što jutro iščekuju; kažem, više negoli oni što jutro iščekuju. (Psalam 130,5.6)
Nego se u svemu preporučamo kao Božji poslužitelji: u velikoj strpljivosti. (2. Korinćanima 6,4).

Kako često u životu moramo čekati! Kao djeca čekamo da odrastemo, kasnije čekamo na zaposlenje, čekamo bolje dane, čekamo ozdravljenje, čekamo u redu na kasi, čekamo kod zubara, ili čekamo jednostavno na semaforu – dok se crveno svjetlo ne promijeni u zeleno. Jedno ispitivanje u SAD-u navodno je pokazalo da Amerikanac prosječno provede pet godina svog života strpljivo čekajući u redovima! Ako smo pak kršćani k tome treba dodati jednu, još važniju vrst čekanja: čekanje na spoznaju Božje volje i njegove upute.

S obzirom da je čekanje neizbježno, pojavljuje se pitanje: Kako trebam čekati? Ako želim biti dobar svjedok Gospodina Isusa, ne bih li trebao strpljivo čekati ne žaleći se? I svakako, ne besposleni, jer uvijek se možemo baviti nečim što je dobro. Pozitivan stav sprječava nas u sklonosti da postanemo živčani, razdražljivi ili plašljivi. Čekanje se može iskoristiti na dobar način: mogu razmišljati o nekom biblijskom stihu kojeg se upravo sjetim, ili pročitati nekoliko redaka u malom Novom zavjetu kojeg uvijek imam kod sebe. Mogu učiniti i još nešto pozitivno: Mogu se moliti i slaviti Boga za sve što mi daje i za njegovo divno spasenje u Isusu Kristu. Mogu mu izložiti sve moje potrebe ili poteškoće mojih prijatelja i susjeda, te moliti za spasenje onih koji ga još ne poznaju kao svog Spasitelja.
Iskoristimo vrijeme iskupljujući pogodno vrijeme, jer su dani zli (Ef 5,16). Danas je dan kada trebam živjeti za Gospodina i Njemu na slavu!

ponedjeljak, 4. svibnja 2015.

Uska vrata i tijesan put


Uđite na uska vrata; jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji na njih ulaze: jer uska su vrata i tijesan je put koji vodi u život i malo ih je koji ih nalaze. ... Isus Krist … i nema ni u kome drugom spasenja. Matej 7,13.14; Djela 4,10.12

Osobe koje su prošle teške kušnje, ponekad kažu da je put do Boga težak križ za nositi. Ta misao može biti utješna, no neistinita je. Patnje kroz koje prolazimo, možda i s najvećom pokornošću, ne otvaraju nam Nebo. Jedino smrt Gospodina Isusa Krista otvara Nebo ljudskome rodu. Ono je prebivalište Boga ljubavi (Hebrejima 9,22). Bog je na Zemlju poslao svog Sina, kako bi On okajao grijehe svih koji se pouzdaju u Njega. Isus je jedini put u Nebo.


Zbog toga put k Bogu ne može biti križ koji treba nositi. Isus Krist je put. On je sâm rekao: “Ja sam put … nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni” (Ivan 14,6).
Kako možemo naći taj put? Jednostavno tako da uđemo na uska vrata o kojima govori evanđelje po Mateju. Tijesan je, jer moramo odbaciti svoje zahtjeve te spoznati svoj ponos, sebičnost i grijehe.
Uska vrata vode na novi put, na stazu vjere u Krista. Poanta nije u ispunjavanju religijskih obreda, nego samo i jedino u prihvaćanju Isusa u svoj život i povjeravanju njegova daljnjeg smjera Njemu. Ako shvaćam da me On toliko ljubio da je umro kako bi odnio moje grijehe, trebao bih imati goruću želju da ga slušam i pokoravam mu se.
Iz dnevnog čitanja "Dobro Sjeme"