Prevedi

utorak, 7. lipnja 2016.

Daniel


Biblijski Tekst: Daniel 9  

Promatrajući kraljeve u Knjizi proroka Daniela mogli smo vidjeti da su svi imali jedno zajedničko obilježje: oholost. Bog je na različite načine djelovao u njihovim životima kako bih ih doveo do toga da se ponize pred njim i pokaju. Kod nekih je to bilo učinkovito, kod drugih nije. Osim tada živućih kraljeva vidjeli smo i neke buduće vladare čija će glavna značajka biti ista kao i kod onih tadašnjih, s time da će se oni u svojoj oholosti uznijeti još više i pobuniti se protiv samoga Boga i svega što je Božje – doslovce će objaviti rat Svevišnjemu!

Nakon toliko uznositosti (Nebukadnezar, Belšazar, Darije, mali rog iz 7. poglavlja, rog iz 8. poglavlja, kralj divlja izgleda i samovoljni kralj iz 11. poglavlja), napokon vidimo čovjeka koji leži u prahu i pepelu (Dan 9,3), čovjeka koji priznaje: „Nama dolikuje smeteno lice“ (Dan 9,7.8). Kakve li razlike! Kakve li suprotnosti! Ne čudi što je nazvan „nadasve ljubljenim čovjekom“ (rd. 23).

Treba imati na umu da Daniel nije učinio ništa od onoga o čemu govori u 5. i 6. retku. No, ipak, on se poistovjećuje s grijesima naroda i stalno govori u prvom licu množine:
- mi smo sagriješili,
- mi smo počinili nepravdu,
- mi smo opako postupali,
- mi smo se bunili,
- mi smo odstupili od tvojih pravila i od tvojih sudova.

Nakon što se tako poistovjetio s grijesima svoga naroda, priznaje da nema(ju) nikakva prava. Jedina nada mu je Božje milosrđe i opraštanje. Također se poziva na slavu Božjeg imena, na Božji grad, na Božji narod i na Božje svetište. Uočimo dobro: tu je sve Božje. On želi reći: smiluj se radi onoga što je tvoje.

Daniel nam je prekrasan primjer poniznosti. Takav stav Bog očekuje i danas od svakog čovjeka. Ni mi nemamo nikakva prava. Trebamo se poniziti i pouzdati se u isto ono u što se je pouzdao Daniel: u Božje milosrđe i praštanje i u sve ono što je Božje. Prvo se trebamo poniziti radi svojih vlastitih grijeha i ispovjediti ih. Kada to učinimo, primit ćemo oproštenje i mir.

Ako smo Božja djeca, onda Bog također očekuje od nas takav stav. Jer, i kao Božja djeca griješimo i potrebno je da ispovjedimo svoje grijehe Ocu i primimo njegovo oproštenje. Kada su pak u pitanju grijesi naše braće i sestara u vjeri, ne bismo trebali ostati ravnodušni, niti bismo smjeli razglašavati ih. Radije bismo se trebali poniziti pred Bogom i ispovjediti ih pred njim, te moliti da ih i oni sami uvide, priznaju i prime oproštenje. Ne mislim, naravno, da bismo trebali iznositi i priznavati pred Bogom sve grijehe pojedinaca. Ni Daniel to nije činio. On je iznosio ono što je bilo značajka stanja njegova i Božjeg naroda (i to već godinama!). U tom smislu bismo se i mi trebali poniziti i žaliti zbog svega onoga što obilježava loše stanje Božjeg naroda, bilo da je riječ o obilježjima koja su se pojavila u naše doba, ili o onima koja su naslijeđena iz prošlosti. Ne zaboravimo: stanje Božjeg naroda tiče se svakoga od nas i utječe na naše svjedočanstvo na zemlji. Mi se možemo (i trebamo!) praktično odvojiti od svega onoga što je loše u kršćanstvu i na taj način pokazati svoje neslaganje s time. Ali ako nam pritom nedostaje ponizan stav kakav je pokazao Daniel, onda će naše odvajanje poprimiti duh farizejske samopravednosti: „Ne približavaj mi se, jer sam ja svetiji od tebe“ (Izaija 65,5).

DL

Nema komentara: